Najpoštovaniji

CNN Money je nedavno objavio svoju listu kompanija na svetskom i američkom tržištu čije rezultate poslovni ljudi u Americi najviše cene. Na prvom mestu je kompanija Apple. Od “džinova” novih tehnologija na listi naj-20 su još samo Google (4.), Microsoft (17.) i Cisco Systems (19.) .

Zanimljivo je da se u 10 kompanija sa “najviše razloga za zavist” našla samo jedna međunarodna korporacija čije je sedište izvan Sjedinjenih Američkih Država – japanska Toyota Motor na 5. mestu dok se na listi naj-20 kompanija u Svetu Toyota našla na zavidnom 3. mestu iza Apple-a i konglomerata Berkshire Hathaway-a na čijem je čelu Warren Buffett.

Istina o $100 za barel nafte

Udarna vest u većini medija poslednjih 24 časa je svakako cena od 100 američkih dolara za barel nafte. Ono što mediji “prećutkuju” je činjenica da se ova rekordna cena “održala” svega par sekundi. Naime, po pisanju Financial Times-a, radi se o uspešnom pokušaju jednog od “lokalnih” berzanskih mešetara da obezbedi svoje mesto u istoriji, ili ti u ovom slučaju – svojih 1,5 sekundu berzanske slave. Od 204.600 lotova nafte (svaki 1.000 barela) kojima se juče trgovalo ovaj je bio jedini kupljen po ceni od $100 dolara i nedugo zatim prodat uz gubitak od 600 dolara – mala cena, reklo bi se, za obezbeđeno mesto u istoriji trgovanja naftom!

Kosovo ne damo dok Srbiju ne (ras)prodamo!

Stiglo vreme da se obnavlja gradivo iz ruskog jezika (nevoljno) sticano tokom školovanja. Šta!?! Niste učili ruski u školi? Bilo vas sramota?!? Svi vam govorili kako je engleski jezik jezik budućnosti!?! E pa onda ste se malo mnogo zajebali – što svojom, što krivicom onih koji su kopali, kumili i molili da vas prebace u “englesko odeljenje” a vi im do skora bili zahvalni što vam je to omogućilo da se brže uključite u informatičku revoluciju. Verovali ste da se gungula oko poseta “važnih” parlamentaraca i “kontroverznih” biznismena iz Rusije završila 6. oktobra 2000-e, podsmevali ste se Černogorcima što im “Rusi za sitne pare otkupiše i ogradiše svijetlo primorje”, podsmevali ste se odbornicima u Raškoj i inim serbskim palankama kad su za počasnog građanina (čuj Raška grad!) proklamovali potajnog ljubitelja pudlica Vladimira Vladimiroviča Putina … e pa konačno će i taj poslednji osmeh da vam se skine sa lica jer Rusi dolaze, ovaj put na velika vrata!

Pre par dana započeta je priča o ponudi iz vedra neba (kad bi se šalili) kojom bi ruska Vlada i Kremlju “bliska” kompanija, bez tendera, direktnom pogodbom, bez uslovljavanja oko ruskog stava povodom rešenja statusa Kosova i Metohije (kad Miki Maus to kaže…), postala većinski vlasnik Naftne Industrije Srbije i posledično ekskluzivni prerađivač nafte za ponuđenih, u prvobitnoj verziji, 500 (u kešu, verovatno umanjeno za dug za gas iz perioda do 2000. godine – cirka 200 “milijunčića”) plus 500 (u investicijama) miliona američkih dolara. Prevedeno na srpski – za pola milijarde američkih dolara u kešu i “čvrstim” ruskim obećanjem o ulaganju istog iznosa, delimično u rafinerije a delimično u izgradnju dela gasovoda “Južni potok” kroz Srbiju, dovršetak i punjenje skladišta gasa kod Banatskog dvora – ruske kompanije “Gazprom” i, verovatno, “Gazprom neft”, “sličnog imena” (nije smešno!) i pod direktnom kontrolom Kremlja, postale bi neprikosnoveni vladari tržišta energentima fosilnog porekla u Srbiji.

Praktično, za život običnih građanki i građana, to bi značilo da će se cene fosilnih energenata formirati u interesu ruskih paradržavnih kompanija, dogovorom srpske i ruske Vlade, pri čemu bi ova potonja imala konačnu reč – ili energenata neće ni biti! Sad ako je neko dovoljno glup da još uvek veruje kako su “Rusi naša braća” te da je (ras)prodaja energetskog sektora (izuzev “struje” koja samo što nije došla na dnevni red) direktnom pogodbom bez tendera, izbegavanjem tržišne utakmice, “po ceni za decu i vojnike” dobro za Srbiju (čitaj mala cena da Vlada nastavi da “pregovara” status Kosova o.a.) podsećam kako većina definicija poslovnih organizacija govori o “sticanju profita” kao svrsi postojanja istih – na pominjanje “bratske ljubavi” (zvuči gej, zar ne?) i “tradicionalnog prijateljstva” ja još nisam naišao u literaturi – ako neko zna više neka me uputi!

Isticanje profita, novčanog ili političkog, kao svrhe postojanja bilo kakvog poslovnog aranžmana jeste i najveći problem oko celog ovog “dila” u nastajanju. Vlada je, bez ikakvog pisanog traga, formirala “anonimnu” radnu grupu koja u ime svih građana i građanki ove zemlje treba da donese konačnu procenu i ocenu ruske ponude koja je, navodno, u Srbiju stigla pre par nedelja. U medijima se par dana unazad objavljuju protivurečne izjave nadležnih i nenadležnih ministara koje samo unose dodatnu sumnju u “legalitet” i “legitimitet” cele priče, bez ulaženja u pozadinu i motive koji, znajuću kako Ministri ovde rade, svakako nisu samo u interesu zemlje već pre svega u službi kratkoročnih političkih ciljeva pojedinačnih stranaka o čemu svakako svedoči i, navodno, “zakazano” potpisivanje ugovora o celom aranžmanu (o čemu li se onda pregovara?) u Sofiji 18. januara sledeće godine. Da je tako govori i iznebuha zakazana sednica Vlade za danas, “kad joj vreme nije”, sa koje je pre par minuta izdato saopštenje o usvojenoj Platformi za pregovore o Sporazumu između Srbije i Rusije o saradnji u oblasti naftne i gasne privrede koje, osim deklarativne izjave o “nastavku razgovora na obostranu korist”, ne sadrži detalje same platforme niti konkretnu ponudu koja je u opticaju. Ovim saopštenjem, čini mi se, javnost, šira i stručna, je i konačno isključena iz daljih pregovora oko budućnosti većeg dela energetskog sektora Srbije.

Ovakav odnos vlasti prema pitanjima koja se tiču svih građana i građanki ove zemlje, pa, rekao bih, i ekonomskog suvereniteta i nezavisnosti (ko je pominjao ruske gubernije?), svakako nije nov niti je bezrazložan – zato proučimo malo bolje šta to Rusija zapravo traži od srpskih političara (a u ovoj su igri, za sada, svi osim LDP-a). Naftna industrija Srbije, prema zvaničnim podacima, ostvarila je u ovoj godini dobit od 140 miliona a za sledeću planira uvećanje dobiti od 12 odsto što bi trebalo da iznosi preko 150 miliona američkih dolara. Prostom računicom ruska ponuda u kešu, koja je trenutno “na stolu” isplatila bi se za tri godine – možda i manje jer cena nafte na domaćem tržištu više ne bi bila pod kontrolom države već ruskih kompanija (otud priča o profitu kao svrsi!) dok bi se celokupna ponuda, uključujući i investicije “odradila” za 5-6 godina. Možda su još bolji primer (ne)isplativosti “bratske ruske ponude” i najbolja prognoza onoga što Srbiju čeka u energetskom sektoru rezultati poslovanja javnog preduzeća, znači pripada svim stanovnicima ove zemlje, JP “Srbijagas” u kome je novčani ulog države procenjen na 4,8 a ne-novčani na 160 miliona Eura. Nakon što je početkom 2006. godine, “administrativnom greškom” kontrolu nad “Jugorosgasom”, time i nad trgovinom i distribucijom gasa, JP “Srbijagas” prepustio ruskom “Gazpromu” ovo preduzeće je svoju dobit smanjilo sa 3,4 milijarde u 2005. na “tričavih” 251 milion dinara u 2006. godini, beležeći pritom gubitak po konsolidovanom izveštaju, od 316 miliona dinara!

Ako vas podsetim da je kredit za svojevremeno hvaljenu (političku) kupovinu “Telekoma srpske” od strane državnog monopola “Telekoma Srbije”, uzet od “City Group” banke, moguće isplatiti tek za 20-25 godina ne računajući ugovorene i tekuće investicije, cela “smejurija” (plakanje dolazi kasnije o.a.) postaje očigledna – država braći Rusima nepovratno, na tacni, “poklanja” ekonomski suverenitet zemlje u zamenu za kratkoročni “status quo” za Kosovo i Metohiju gde kao država ne možemo ni da prismrdimo a kamo li da ubiramo prihode.

Zvanična verzija

U jednom od odgovora Amway distributeru pomenuo sam moratorijum koji je sam Amway uveo na širenje svojih distributerskih mreža, između ostalih i Network 21 (ista mreža koja nezvanično “operiše” u Srbiji), zato što je Ministarstvo za trgovinu i industriju Velike Britanije, nakon sprovedene istrage, pokrenulo tužbu protiv imenovanih organizacija zbog – kako i sam Amway priznaje – predstavljanja distribucije Amway proizvoda na “način koji ne odslikava istinito finansijsku dobit koju ljudi mogu očekivati od učešća u Amway poslu”. Mere poput moratorijuma na prijem novih distributera u Velikoj Britaniji, revizija distributerskog cenovnika “na dole”, izrada novog ugovora za distributere i “zabrana” prodaje “motivacionih materijala” zapravo su predstavljali “otvorenu ponudu” nadležnoj britanskoj regulatornoj agenciji da umesto podnošenja tužbe Sudu Amway-u da kratak predah kako bi isti ispravio “greške” (čitaj višedecenijsku praksu na koju je Amway ranije dragovoljno zatvarao oči) u svom poslovanju.

Umesto očekivanog predaha britanska regulatorna agencija (DBERR) podnela je tužbu Sudu protiv Amway-a i njegovih distributerskih mreža. Postupak je započeo krajem novembra, kraj procesa pred Sudom se očekuje krajem decembra ove a presuda početkom sledeće godine. Ukoliko presuda bude negativna po Amway i njegove distributerske mreže to bi moglo označiti i kraj njihovog poslovanja u Velikoj Britaniji, posledično, možda, i u drugim zemljama Evropske Unije! Uvidevši kako ponuda za “samoregulaciju poslovanja” nije urodila plodom Amway je odlučio da pred Sudom “okuša svoju sreću” a u odluci menadžera Amway-a da se kompanija brani “do poslednje kapi snage” svakako je važna činjenica da je Velika Britanija jedno od najstarijih tržišta, izvan Severne Amerike, na kome kompanija Amway posluje od 1973. godine, kao i dugoročne posledice koje mogu da proisteknu iz gubitka ovog, svakako, sudbonosnog suđenja za Amway.

Trenutno, dok je proces u toku, najzanimljiviji su podaci o obimu i načinu poslovanju Amway-a u Velikoj Britaniji i Republici Irskoj koji su izneti pred Sudom.

Distributeri, njih 39,000, u Velikoj Britaniji imaju godišnji promet između 25 i 30 miliona američkih dolara – pojedinačno $770 po distributeru godišnje ili ti $64 dolara mesečno, što bi i da nije u pitanju promet već zarada, bilo jedva iznad opšte prihvaćene granice siromaštva! Učešće britanskog tržišta izgleda beznačajno i u odnosu na ukupan promet kompanije od 6,4 milijardi dolara (jedva 0,5 odsto) dok su s’ druge strane i britanski distributeri znatno ispod proseka u odnosu na tri miliona (navodnih) distributera širom Sveta koji, po zvaničnim podacima Amway-a, ostvaruju promet, ne zaradu, vredan 6,4 milijardi američkih dolara, odnosno 2,134 američkih dolara godišnje (manje od $100 mesečno!) po distributeru! No kad se umesto proseka prikažu konkretni podaci o distributerima ispada kako:

  • 27,000 (71%) nema nikakav prihod (znači na gubitku je o.a.) od “posla”
  • 11,410 (30%) zarađuje od “posla”
  • 7,492 (od 11,410 ili 20% od ukupnog broja) zarađuje, u proseku, $27 godišnje
  • 101 (0,4%) distributer je ostvario bonus od 75 odsto
  • $240,000 je zarada “najboljih” distributera Trevora i Džeki Louv
  • Trevor i Džeki Louv su 26 godina u “poslu”

Uz porodicu Louv samo se još bračni par Skriven svrstao u dva odsto najbolje plaćenih Britanaca sa zaradama iznad $160,000 američkih dolara dok, primera radi, dvanaest najuspešnijih distributera koji su u “poslu” od 2001. godine zarađuje tek oko $17,000 što je tri puta manje od britanskog proseka. Presek stanja zarada distributera načinjen tokom istrage pokazuje da jedva 0,15 odsto distributera uspeva da “prebaci” britanski prosek od $50,000 godišnje! Tokom istrage došlo se i do zaključaka kako jedva 10 odsto distributera ubira profit od “posla” te da je isti procenat “specijalizovan” za prodaju samo jednog od Amway proizvoda dok samo 6 odsto distributera proizvode kupuje za dalju prodaju (preostalih 94 odsto kupuje za sopstvene potrebe ili da bi ostali u “poslu” o.a.).

S’ druge strane, tvrdi britanska regulatorna agencija, većina proizvoda koji se nude distributerima je precenjena čak i pre nego što distributeri dodaju sopstveni rabat od 20-25 odsto kod dalje prodaje čime se zapravo distributerima smanjuje prilika za prodaju izvan grupe i zapravo podstiče kako prodaja “samom sebi” tako i dalja kupovina motivacionih/obrazovnih materijala za dalje pospešenje prodaje (koje crne prodaje? o.a.). Amway distributeri se i zvanično ohrabruju da zaradu ostvaruju regrutacijom novih članova čime obe strane, Amway mreža i distributer, ostvaruju profit kroz plaćanje članarine, procenat od prodaje proizvoda i promotivnih materijala. Promotivni materijali koji se “preporučuju” kao obavezni vid usavršavanja bez koga nema uspeha u “poslu” pored toga što sadrže obećanja o lakoj zaradi, brzom uspehu i, shodno, luksuzu u kome žive “najbolji od najboljih” zapravo donose profit samo grupici “odabranih” koji ih proizvode i distribuiraju kroz Amway mrežu. Iako je po poslovnim podacima kompanije Amway-a za uspeh (plasman među 20 najuspešnijih ditributera) u ovom “poslu” potrebno najmanje 14 godina to ne sprečava kompaniju da distributerima sugeriše da tokom “uvođenja u posao” potencijalnim kolegama tvrde da se “uz malo napora može postići prihod od $160,000 američkih dolara za isto vreme koje je potrebno za završetak studija” (britanske studije traju 3-4 godine o.a.).

P.S. koristim priliku da upozorim sve koji prate serijal tekstova o Amway/Alticor/Quixtar MLM poslu da tvrdnje iznete u ovom i drugima člancima na ovom blogu predstavljaju lično viđenje autora a ne “konačnu istinu” koju treba prihvatiti “zdravo za gotovo”. Odluka da li si spreman da rizikuješ i uključiš se u ovaj “posao” je, konačno, na tebi, i samo tebi! Što se mog stava tiče on je prilično jasan glede bilo koje slične MLM (piramidalne) šeme i možeš mi verovati ili ne. Svakako utroši još malo truda da proveriš svaku činjenicu i tvrdnju koju ovde iznosim.





A što?

Sveže, ovog jutra, pre nego što smo se umili i obukli (što bi vi mladi rekli – pre no što smo pomuzli krave).

Milutin (unjkavo): A što ja moram svaki dan u obdanište?

Tata (kako god): Pa dobro Milutine ne ideš baš svaki dan. Ideš Ponedeljkom, Utorkom, Sredom, Četvrtkom i Petkom, ne idemo Subotom i Nedeljom. Kad još malo porasteš i kreneš u školu ići ćeš Ponedeljkom, Utorkom, Sredom, Četvrtkom i Petkom, ponekad Subotom i nikad Nedeljom. Pa kad još porasteš i kreneš u srednju školu ići ćeš Ponedeljkom, Utorkom, Sredom, Četvrtkom i Petkom, ponekad Subotom i takođe nikad Nedeljom. Onda još porasteš, kreneš na Fakultet, pa ideš na predavanja i vežbe Ponedeljkom, Utorkom, Sredom, Četvrtkom i Petkom, učiš i spremaš ispite Subotom i, uglavnom, Nedeljom. Najgore je Sine posle toga – ako budeš imao sreće da se zaposliš – radićeš i Ponedeljkom, Utorkom, Sredom, Četvrtkom i Petkom, pa i Subotom i Nedeljom

Poslovni rizik u 2008.

Kompanija Ernst&Yang objavila je izveštaj o globalnim poslovnim rizicima za 2008. godinu u kojem analizira najvažnije postojeće i mogućih (nadolazećih) opasnosti za kompanije koje posluju globalno u različitim sektorima. Izveštaj je urađen na osnovu mišljenja više od 70 analitičara iz 20 disciplina a pojedinačni izveštaji po sektorima očekuju se kasnije ove godine.

Prvih deset strateških rizika za globalno poslovanje, sudeći po izveštaju, su:

  1. Promena zakonske regulative i načina poslovanja
  2. Potresi na svetskom finansijskom tržištu
  3. Starenje potrošača i radne snage
  4. Nemogućnost kapitalizacije na novim tržištima
  5. Ukrupnjavanje/tranzicija industrije
  6. Energetski šok
  7. Izvršavanje strateških transakcija
  8. Inflacija troškova
  9. Radikalni potezi u zaštiti okoline
  10. Promene u navikama potrošača

Prema izveštaju 5 mogućih strateških rizika u narednim godinama za globalno poslovanje su:

  • “Rat” za talente
  • Epidemije zaraznih bolesti na globalnom nivou
  • Uspon privatnih investicionih fondova
  • Nemogućnost/nedostatak inovacije
  • i svakako najopasniji – nazadovanje kineskog “privrednog čuda”