Fatalni udarac poljima maka

U ovogodišnjem izveštaju o opojnim drogama agencije za borbu protiv droga i kriminala Ujedinjenih Nacija Avganistan je označen kao najveći svetski proizvođač osnovne sirovine za proizvodnju heroina – gotovo 92 procenta svetske proizvodnje maka potiče iz ove azijske države. Tri miliona avganistanskih seljaka, na više od 170,000 hektara, u uslovima opšteg bezakonja i odsustva uređene poljoprivredne infrastrukture, bavi se uzgajanjem maka – jedine biljke koja može da opstane na posnoj zemlji kojom raspolažu. Proizvodnja maka donosi, uz manje uloženog truda, i do 8 puta veću zaradu nego uzgajanje žitarica kroz programe koji se seljacima nude za suzbijanje proizvodnje opijuma. Zato ne čudi da je samo tokom 2005. i 2006. godine proizvodnja maka, uz sva uložena sredstva u “Rat protiv droge” američkih i agencija Ujedinjenih Nacija za razvoj, porasla za 50 procenata pa danas ekonomske aktivnosti vezane za mak i opijum čine bar trećinu nacionalnog proizvoda Avganistana.

No, najnoviji podaci govore kako jedna druga biljka preti da pomrsi račune svima onima koji su svoju budućnost vezali za proizvodnju maka. Naime, na severu Avganistana, u provinciji Balk (Balkh), proizvodnja maka i prerada opijuma su gotovo u potpunosti iskorenjeni – što zbog povećanog angažovanja države, što oštrije kaznene politike prema uzgajivačama maka, ali pre svega zahvaljujući novo-starom trendu uzgajanja kanabisa. Provincija Balk je, nakon uspešne kampanje lokalnih vlasti na iskorenjivanju maka, proglašena “čistom od opijuma” ali je istovremeno prećutana činjenica da je većina seljaka zapravo polja maka zamenila “šumama” kanabisa, osnove za proizvodnju marihuane i hašiša. Razlog je jednostavan – uz manje uloženog rada, pa i rizika, može se zaraditi i do dva puta više. Guverner provincije Balk Ata Muhamed Nur (Atta Mohammed Noor), svakako najzaslužniji za uspeh u borbi protiv opijuma, kaže da je upoznat sa problemom ali da ove sezone, pre svega zbog izostanka obećane pomoći za razvoj provincije ali i nepostojanja održive alternative za uzgajivače, neće objaviti “rat” kanabisu jer – “kanabis nije tako težak za kontrolu kao mak i samim tim lakše ga je iskoreniti. To je problem koji ćemo rešiti sledeće sezone.”

Ovakvo obećanje guvernera provincije Balk, nažalost, ne daje odgovor na pitanje koje je, čini mi se, opravdano “Koji su stvarni rezultati nasilnog iskorenjivanja useva maka ili kanabisa, svejedno!”. Poslednjih 6 godina specijalizovane, pre svega, američke, evropske i agencije Ujedinjenih Nacija pokušavaju da se na isti ili sličan način izbore sa povećanom proizvodnjom osnovnih sirovina za opojne droge i u toj borbi iz godine u godinu doživljavaju neuspeh. U siromašnoj i zaostaloj državi kao što je Avganistan, drakonske mere usmerene na proizvođače koji ne samo da su najmanji šraf u mašineriji organizovane proizvodnje i trgovine opojnim drogama, već i nemaju drugog načina da prehrane svoje porodice, očito ne daju rezultate – na svako uništeno polje maka ili kanabisa pojaviće se novo – veće, plodonosnije i skrovitije. Uostalom o neodrživosti ovakvog pristupa svedoče rastući profiti narko-mafije i permanentno opstajanje narko-država, finansiranih od prihoda sa tržišta koje se procenjuje na 400 milijardi dolara dok se na borbu protiv trgovine opijatima troši dodatnih 100 milijardi dolara. Poslednjih godina javljaju se predlozi o kontrolisanoj proizvodnji sirovina za opojne droge pa čak i o “ulaganju” u otkup celokupne proizvodnje, primera radi, avganistanskog maka, no ovakav pristup problemu ne nudi odgovor na pitanje šta ako se “proizvodnja” preseli u drugi deo Sveta (narko-mafija je ipak globalni fenomen). Možda ponajbolje rešenje nudi predlog za legalizaciju čime bi se problem upotrebe opojnih droga sa kriminalnog prebacio u zdravstveni sektor, zavisnici postali pacijenti i lečili, najvećim delom, sredstvima prikupljenim od poreza i akciza, dok bi se uzgajivači, maka, kanabisa ili koke, oslobodili “čeličnog zagrljaja” organizovanih kriminalnih grupa.

Čoveka, pardon, teroristu odaje hrana

Ideja da hrana čini čoveka potiče od davnina i do danas se, uz manja sporenja, tumačila kao spoznaja da od kvaliteta hrane koju konzumiramo zavisi i kvalitet života – fizički i posledično psihički. No, ova fraza u tumačenju američkog FBI (Savezni istražni biro – nacionalna policija o.a.) dobila je potpuno drugačije zančenje – onako po američki – “Čoveka Teroristu ćeš najpre poznati po hrani koju kupuje!”

U netom objavljenom članku u magazinu CQ Politics Džef Stajn (Jeff Stein) iznosi više podataka o novinama u radu FBI-a na otkrivanju iranskih terorista u San Fransisku, Kalifornija. Naime, u Kaliforniji danas živi gotovo milion imigranata koji su tamo dospeli nakon svrgavanja iranskog šaha 1979. godine – među njima i agenti tajnih službi koji su pod maskom izbeglica poslati u SAD da likvidiraju (i to vrlo uspešno) neprijatelje iranske islamske revolucije. Poslednjih par godina odnosi vlasti SAD i Irana zategnuti su do “pucanja” pa je, shodno, poraslo i interesovanje službi bezbednosti za bivše podanike suprotnog tabora. Ideja agenata FBI-a bila je da analizom podataka prikupljenih iz lokalnih prodavnica, prateći obrazce i promene u prodaji blisko-istočnih “specijaliteta”, otkriju prisustvo “potencijalnih terorističkih ćelija” i pod prismotru stave “potencijalne” članove istih. Tako bi, primera radi, povećana prodaja uštipaka sa mesom ili lukom “jasno” ukazivala na moguće prisustvo iranskih tajnih agenata i, shodno, povećanu opasnost od terorističkih napada. Daljom analizom podataka i operativnim radom na terenu na “potencijalne teroriste” primenile bi se, shodno potrebi, odgovarajuće mere prismotre.

Ove “novine” u radu američke bezbednosne agencije primenjivane su u kratkom periodu tokom 2005. i 2006. godine – dok Majkl Mejson (Michael Mason), šef odseka FBI za istraživanje kriminala, nije “primetio” kako je ideja em neozbiljna em, najverovatnije, protivna američkim zakonima. Verovatno je i njemu pala na pamet scena u kojoj “100,000 policajaca agenata FBI juri Džordža Muhtabu” (Mujtaba – Farsi, odabrani o.a.) ne bi li se na posletku našli, sa sve “opremom i naoružanjem”, na tradicionalnoj blisko-istočnoj svadbi!?! Šalu na stranu, ali američke bezbednosne agencije već decenijama muku muče kada je u pitanju pouzdanost prikupljenih obaveštajnih podataka o Iranu. Možda je jedan od razloga i to što, umesto “izvornih”, kako u intervjuu PBS-u tvrdi Mohmad Džafari (Mohammad Jafari), novi komandant Islamske Revolucionarne Garde, “informacije o Iranu prikupljaju od neprijatelja Irana, što posledično dovodi do grešaka u procenama” na kojima SAD zasnivaju svoju zvaničnu (a Boga mi i nezvaničnu) politiku.

Bezgrešno začeće na robiji

Uprkos zabrani privatnih “poseta”, uključujući i suprugu, tokom odsluženja više doživotnih robija, jedan od vođa napuljske mafije – Kamore, 64-ogodišnji Rafael Kutolo, postao je danas otac. Kutolov sin iz prethodnog braka poginuo je u svojoj 25. godini u mafijaškom obračunu a sa sadašnjom suprugom Kutolo se venčao u zatvoru davne 1983. godine i par nikada nije ni imao priliku da “konzumira” svoj brak. Stroga pravila života u zatvoru za mafijaške šefove nisu Kutola omela da nakon 6-ogodišnje bitke na Sudu konačno dobije odobrenje Suda za ulazak u program veštačke oplodnje jer kako sam priznaje “u zatvoru ću umreti a moja poslednja želja je da supruzi podarim dete”. Njegova supruga Imakolata (Immacolata – bezgrešna, čista o.a.), nakon porođaja u bolnici u Napulju izjavila je kako će učiniti sve da devojčicu sačuva od Kamore – “ne želim čak ni da čuje tu reč koja za sve nas označava samo patnju i bol”.

Srećom po ponosnu srbadiju pa se ovako strog tretman prema pripadnicima “organizovanih zločinačkih udruženja” sa prostora bivše Jugoslavije ne primenjuje i u haškom pritvoru inače bi se div-junak Nebojša Pavković dobrano pomučio oko konzumiranja sopstvenog braka – kao da mu ćelijica mala već dovoljno problema nije zadala.

Će platim kol’ko košta … da košta

Kao da nije bila dovoljna jučerašnja izjava Ministra za infrastrukturu kako je vrednost autorskih prava koncesionara na Ugovor o koncesiji na auto-put Horgoš-Požega veća od vrednosti Ustavom propisanog društvenog uređenja danas se saopštenjem oglasio i Milutin Mrkonjić – potpredsednik Narodne Skupštine – najvišeg zakonodavnog tela ove države.

Mrkonjić je kao učesnik u saobraćaju 13. avgusta bio sudionik saobraćajne nesreće u blizini mesta Suljina česma kod Nove Varoši kada se vozilo kojim je upravljao sudarilo sa automobilom porodice Šopalović. Bračni par Šopalović smešten je, sa teškim telesnim povredama, u užičku bolnicu dok su njihova kći i sam Mrkonjić otpušteni nakon pregleda sa lakšim telesnim povredama. Iako još uvek nisu utvrđeni svi detalji ove nesreće, pa ni krivac, Mrkonjić se “prostodušno” ponudio da pomogne – spreman je da se u korist materijalne pomoći povređenima odrekne 6 (i slovima šest) svojih poslaničkih plata (bez prinadležnosti i potpredsedničkog dodatka). Sudeći po pisanju medija, “prostodušni” Mrkonjić ne izbija iz bolničke sobe porodice Šopalović, nameran da ih “ubedi” u iskrenost svoje ponude.

Iako verujem da ljude kroz život većinom rukovode principi dobra i socijalne pravde ipak mi je teško da poverujem da je neko tek tako spreman da sopstvenu porodicu liši prihoda za život na šest meseci zarad pomoći drugome, posebno ako nije kriv, ili se pak ne oseća krivim, za nanetu štetu. A možda je u pitanju i prosta računica jer krivica za saobraćajnu nesreću sa teškim telesnim povredama kao posledicom za sobom povlači i krivičnu odgovornost i (verovatan) gubitak poslaničkog mandata kao i gubitak prinadležnosti do kraja mandata (nasuprot 6-omesečnim primanjima). Uostalom istraga, kojom rukovodi opštinski tužilac u Novoj Varoši Ljubiša Dragašević, još nije dala rezultate … a kad će ne znamo … možda da k’o Veljo, umesto utvrđivanja odgovornosti i činjenica krenemo da se preračunavamo pa kud puklo da puklo – jer za Boga, pa sve ima svoju cenu!

Grafit za Ginisa

… jebiga i nije neki naslov ali konačno i (moj) Kragujevac da rezerviše mesto u svetskoj knjizi rekorda, makar i po dužini platna iscrtanog grafitima. 24 časa, 30-ak mladih ljudi iz Srbije, Bosne i Hercegovine, Italije, Nemačke i Hrvatske (polaznici Međunarodnog kampa prijateljstva), mnoštvo raspoloženih kragujevčana, voljnih da pomognu, 800 i kusur sprej kanistera sa bojom bilo je dovoljno da popuni 605 metara platna razapetog na ulazu u kragujevački Veliki Park. Nažalost, tokom 24-očasovnog pokušaja morala je da interveniše i policija, oko 1 sat po ponoći, kako bi sprečila dva mlada čoveka (opčinjena isecanjem i kidanjem platna, ha, ha, ha) da platno vandalizuju i tako ometu učesnike u postavljanju rekorda. Pošto je novi rekord ipak postavljen preskočiću opis sadržaja grafita (većinom reklame sponzora koji su obezbedili “farbu”) a u prilogu evo dve sličice snimljene po “obavljenom poslu”.

Kragujevački grafiti - rekord za Ginisa
Okolo naokolo – grafiti svuda!

Milutin ispred grafita za Ginisa
Mali Milutin u sukobu sa umetnošću

Google lopovi

Dvojica provalnika koji su prošlog meseca provalili u prostorije zabavnog centra “Bigg City” u Kolorado Springsu, SAD, i pored posedovanja kodova za ulazak u prostoriju sa sefom i šifre za otvaranje istog bila su primorana da za konačni uspeh svog “poduhvata” upotrebe i najnoviju ultra-mega-top-cool tajnu provalničku tehniku – Google “Kako otvoriti sef”! Naime, policija veruje da su “neiskusni” lopovi upotrebili jedan od uključenih računara u kancelariji zabavnog centra da bi sa sajta proizvođača sefova otkrili redosled operacija potreban, uz numeričku šifru, za otvaranje konkretnog modela koji su obijali.

Ceo “poduhvat” zabeležen je i sigurnosnim kamerama iako su provalnici pokušali iste odmah da onesposobe ali su umesto spreja u boji za tu namenu upotrebili WD-40 mašinsko ulje i na taj način samo uklonili prašinu i prljavštinu sa objektiva. Lopovi kojma očito nedostaje iskustvo ali ne i domišljatost iz posla su izašli bogatiji za 10,000 dolara, laptop računar i Playstation 3 igračku konzolu. Policija Kolorado Springsa već mesec dana traga za lopovima a snimak provale postavljen je i na Internet u nadi da se na taj način dođe do identiteta provalnika – za sada bez uspeha. Možda da i policija isproba Google?

Trgovina ljudima

Prema podacima iz sedmog po redu izveštaja o trgovini ljudima američkog Ministarstva spoljnih poslova tokom prošle godine državne granice širom Sveta “zaobišlo” je 800,000 ljudi od toga 640,000 žena dok su polovinu od ukupnog broja činili maloletnici. Ovo su ujedno i jedini statistički podaci iz izveštaja koji je za razliku od drugih državnih dokumenata osmišljen da izazove šok i probudi uspavanu savest čitalaca, a u kome možete naći fotografije i priče iz prve ruke o prostituciji, ropskom radu, i deci ratnicima iz svih delova Sveta. Pored toga, u izveštaju su države svrstane u četiri kategorije prema tome da li su početna, prolazna ili odredišna tačka kao i prema naporima koje ulažu u sprečavanju trgovine ljudima. Tragično je što se iako je broj zemalja u četvrtoj, “najgoroj”, kategoriji, iako manji za tri (Belize, Laos and Zimbabve), uvećao za sedam (Alžir, Bahrein, E. Gvineja, Kuvajt, Malezija, Oman i Katar) od kojih su većina države u bliskim i “prijateljskim” odnosima sa SAD. Pravila igre kažu da ovim zemljama preti ukidanje ekonomske pomoći od strane SAD, Svetske Banke i MMF-a ukoliko u roku od 90 dana ne preduzmu ozbiljne napore u borbi protiv trgovine ljudima i ropskog rada. Sudeći po “nenarušenim” odnosima između SAD i Saudjske Arabije koja se u četvrtoj kategoriji nalazi već treću godinu za redom, država, najveći svetski izvoznik demokratije, ima i prečih interesa od stanja ljudskih prava u državama saveznicama.

Nažalost, ovakav “senzacionalistički” pristup čitaoca ostavlja uskraćenim za usporedbu sa podacima iz prethodnih godina i uočavanje trenda u kome se kreće trgovina ljudima – da li je u porastu ili pak napori na njenom suzbijanju daju rezultate. Za one koje više zanimaju konkretni podaci (do kojih se teško dolazi zbog “prirode posla”) iz ovoj oblasti mogu pogledati izveštaj Agencije za narkotike i kriminal Ujedinjenih Nacija Trafficking in Persons: Global Patterns (Oči u oči sa trafikingom: Svetska kretanja).

Krvava čokolada

Statistički, u svakom vašem slatkom zalogaju čokolade 40 procenata zrna kakaoa, neophodnih za njenu proizvodnju, dolazi iz Obale slonovače. U Obali slonovače se od 2002. godine vodi oružani sukob koji je zemlju podelio na Islamski Sever (pokret Nove snage – Forces Nouvelles) i Hrišćanski jug (vladine oružane snage) dok “neutralnu zonu” održava par hiljada vojnika pod zastavom Ujedinjenih Nacija. Uzroci verskih podela koje su dovele do oružane pobune Muslimana 2002. godine su “politikantsko” širenje ksenofobije, verski motivisano fizičko nasilje i zabrana političkog delovanja Muslimana koji čine većinu na Severu zemlje. Ovaj oružani sukob ujedno je i najveća pretnja izvozu zrna kakaoa iz Obale slonovače koji zadovoljava 40 posto svetskih potreba i sa vrednošću od 1,5 milijardi dolara glavni je izvozni artikal ove, nekada prosperitetne, afričke zemlje. Obala slonovače kakao proizvodi poslednjih 120 godina a danas od uspešnosti 600,000 proizvođača zavisi život gotovo 6 miliona stanovnika Obale slonovače.

Organizacija Globalni svedok (Global Witness), koja se bavi proučavanjem veza između kršenja ljudskih prava i eksploatacije prirodnih bogatstava u nerazvijenim i zemljama u razvoju, pre par dana objavila je izveštaj “Vruća čokolada – Kako kakao podstiče sukob u Obali slonovače” (Hot Chocolate – How Cocoa fuelled the conflict in Cote d’Ivoire) u kome se iznose dokazi za tvrdnju kako je industrija izvoza i prerade kakaoa indirektno umešana u sukob finansiranjem i podsticanjem korupcije na obe strane. Izveštaj dokumentuje kako je gotovo 58 miliona američkih dolara prihoda od kakaoa Vlada, u saradnji sa najmanje dve strane kompanije, direktno “preusmerila” u ratne napore kao i 30 miliona američkih dolara vrednu “praksu” pobunjenika da oporezuju proizvodnju kakaoa koja se vrši ili prolazi kroz njihovu teritoriju što im omogućava nastavak oružan dejstava i očuvanje kontrole na severu zemlje. Kontrola nad proizvodnjom i izvozom kakaoa predstavlja glavni izvor korupcije u zemlji i osnovni izvor nezakonitog bogaćenja “Funkcionera” na obe strane. U zaštiti nelegalnih prihoda ne preza se ni od ubistva novinara i otmica zvaničnika EU koji su se bavili istraživanjem korupcije u trgovini kakaoom.

Organizacija Global Witness, koja je ranije vodila uspešne kampanje protiv “krvavih dijamanata” i drvne industriju u susednoj Liberiji, predlaže da potrošači direktno izvrše pritisak na međunarodne kompanije uključene u trgovinu kakaoom i nateraju ih na veći stepen društvene odgovornosti, poboljšanu kontrolu novčanih tokova i preusmeravanje istih u podršku proizvođačima umesto u “ratne napore” i bogaćenje ratnih “elita”. U odgovoru na optužbe objavljenom u Financial Times-u kompanije koje se bave trgovinom i preradom kakaoa tvrde da ne postoji mehanizam kontrole kako Vlada Obale slonovače troši sredstva od izvoza. Suzan Smit, predstavnik Udruženja proizvođača čokolade, kaže kako bi utvrđivanje porekla kakaoa industriji donelo gubitke i cinično dodaje kako je “utvrđivanje porekla i označavanje svakog pojedinačnog zrna kakaoa praktično nemoguće.”

Podatak da na farmama kakaoa širom Sveta, u ropskim uslovima, radi 300,000 dece između 9 i 12 godina i gore izneto dobar je razlog da smanjite sopstvenu “potrošnju” čokolade i tako se ne samo pripremite za letnju garderobu koja “otkriva i ono što ne treba da se vidi” već i da, koliko toliko, utičete na interes industrije čokolade koja finansiranjem zaraćenih strana i podsticanjem korupcije u Obali slonovače osigurava nesmetanu proizvodnju “krvavih” slatkiša.