Godina krompira

Sastavljen od 80 odsto vode, bogat kalijumom i magnezijumom, sa velikom količinom vitamina C (šest krompira upotpunjuju dnevne potrebe odraslog čoveka) i vitaminima iz grupe B (posebno B1, B2 i B6), najbogatiji biljni izvor belančevina (150 grama pokriva dnevne potrebe i obezbeđuje potrebnu energiju), krompiru je, zasluženo, dodeljena 2008. godina od strane Agencije za hranu i poljoprivredu Ujedinjenih Nacija (FAO).

Krompir je “prepoznat” kao efikasan vid borbe protiv gladi i siromaštva, između ostalog, jer je idealan za gajenje u predelima sa manjkom obradivog zemljišta i viškom (proste) radne snage – uslovi koji karakterišu većinu nerazvijenih i zemalja u razvoju. Proizvodnjom krompira se za kraće vreme, na manje obradivog zemljišta, i u raznolikim klimatskim uslovima proizvodi više hranjivih materija nego uzgojem bilo koje druge poljoprivredne kulture. Gotovo 85 odsto mase krompira može se koristiti u ljudskoj ishrani za razliku od žitarica kod kojih ovaj procenat dostiže “jedva” 50 odsto.

Agencija za hranu i poljoprivredu Ujedinjenih Nacija (FAO) planira da za početak “promoviše” proizvodnju krompira što bi, na duže staze, trebalo da rezultira povećanjem održive proizvodnje ove kulture u manje razvijenim zemljama. Na ruku im svakako ide i trend “izmeštanja” proizvodnje krompira iz razvijenih u nerazvijene i zemlje u razvoju, započet 2005. godine kada su potonje po prvi put obimom proizvodnje krompira nadmašile ekonomski moćnije i tehnološki naprednije poljoprivrede. Premda, treba to priznati, najveće zasluge za ovaj trend imaju Kina, kao najveći proizvođač krompira na Svetu, i Indija koje zajedno “drže” trećinu ukupne svetske proizvodnje.

Fatalni udarac poljima maka

U ovogodišnjem izveštaju o opojnim drogama agencije za borbu protiv droga i kriminala Ujedinjenih Nacija Avganistan je označen kao najveći svetski proizvođač osnovne sirovine za proizvodnju heroina – gotovo 92 procenta svetske proizvodnje maka potiče iz ove azijske države. Tri miliona avganistanskih seljaka, na više od 170,000 hektara, u uslovima opšteg bezakonja i odsustva uređene poljoprivredne infrastrukture, bavi se uzgajanjem maka – jedine biljke koja može da opstane na posnoj zemlji kojom raspolažu. Proizvodnja maka donosi, uz manje uloženog truda, i do 8 puta veću zaradu nego uzgajanje žitarica kroz programe koji se seljacima nude za suzbijanje proizvodnje opijuma. Zato ne čudi da je samo tokom 2005. i 2006. godine proizvodnja maka, uz sva uložena sredstva u “Rat protiv droge” američkih i agencija Ujedinjenih Nacija za razvoj, porasla za 50 procenata pa danas ekonomske aktivnosti vezane za mak i opijum čine bar trećinu nacionalnog proizvoda Avganistana.

No, najnoviji podaci govore kako jedna druga biljka preti da pomrsi račune svima onima koji su svoju budućnost vezali za proizvodnju maka. Naime, na severu Avganistana, u provinciji Balk (Balkh), proizvodnja maka i prerada opijuma su gotovo u potpunosti iskorenjeni – što zbog povećanog angažovanja države, što oštrije kaznene politike prema uzgajivačama maka, ali pre svega zahvaljujući novo-starom trendu uzgajanja kanabisa. Provincija Balk je, nakon uspešne kampanje lokalnih vlasti na iskorenjivanju maka, proglašena “čistom od opijuma” ali je istovremeno prećutana činjenica da je većina seljaka zapravo polja maka zamenila “šumama” kanabisa, osnove za proizvodnju marihuane i hašiša. Razlog je jednostavan – uz manje uloženog rada, pa i rizika, može se zaraditi i do dva puta više. Guverner provincije Balk Ata Muhamed Nur (Atta Mohammed Noor), svakako najzaslužniji za uspeh u borbi protiv opijuma, kaže da je upoznat sa problemom ali da ove sezone, pre svega zbog izostanka obećane pomoći za razvoj provincije ali i nepostojanja održive alternative za uzgajivače, neće objaviti “rat” kanabisu jer – “kanabis nije tako težak za kontrolu kao mak i samim tim lakše ga je iskoreniti. To je problem koji ćemo rešiti sledeće sezone.”

Ovakvo obećanje guvernera provincije Balk, nažalost, ne daje odgovor na pitanje koje je, čini mi se, opravdano “Koji su stvarni rezultati nasilnog iskorenjivanja useva maka ili kanabisa, svejedno!”. Poslednjih 6 godina specijalizovane, pre svega, američke, evropske i agencije Ujedinjenih Nacija pokušavaju da se na isti ili sličan način izbore sa povećanom proizvodnjom osnovnih sirovina za opojne droge i u toj borbi iz godine u godinu doživljavaju neuspeh. U siromašnoj i zaostaloj državi kao što je Avganistan, drakonske mere usmerene na proizvođače koji ne samo da su najmanji šraf u mašineriji organizovane proizvodnje i trgovine opojnim drogama, već i nemaju drugog načina da prehrane svoje porodice, očito ne daju rezultate – na svako uništeno polje maka ili kanabisa pojaviće se novo – veće, plodonosnije i skrovitije. Uostalom o neodrživosti ovakvog pristupa svedoče rastući profiti narko-mafije i permanentno opstajanje narko-država, finansiranih od prihoda sa tržišta koje se procenjuje na 400 milijardi dolara dok se na borbu protiv trgovine opijatima troši dodatnih 100 milijardi dolara. Poslednjih godina javljaju se predlozi o kontrolisanoj proizvodnji sirovina za opojne droge pa čak i o “ulaganju” u otkup celokupne proizvodnje, primera radi, avganistanskog maka, no ovakav pristup problemu ne nudi odgovor na pitanje šta ako se “proizvodnja” preseli u drugi deo Sveta (narko-mafija je ipak globalni fenomen). Možda ponajbolje rešenje nudi predlog za legalizaciju čime bi se problem upotrebe opojnih droga sa kriminalnog prebacio u zdravstveni sektor, zavisnici postali pacijenti i lečili, najvećim delom, sredstvima prikupljenim od poreza i akciza, dok bi se uzgajivači, maka, kanabisa ili koke, oslobodili “čeličnog zagrljaja” organizovanih kriminalnih grupa.

Plava karta novog doma mog

Suočena sa činjenicom da “Evropska unija u celini nije više atraktivna odrednica za visoko kvalifikovane radnike na konkurentnom tržištu radne snage”, hroničnim nedostatkom stručne radne snage i očekivanjima da u naredne dve decenije taj nedostatak naraste na gotovo 20 miliona obrazovanih radnika (posebno u oblastima inženjerstva i ICT-a) Evropska Komisija juče je predložila uvođenje “Plave karte” (Blue Card) – jedinstvene radne i boravišne vize za obrazovanu radnu snagu koja dolazi iz zemalja van EU. Program “Plava karta”, po uzoru na američku “Zelenu kartu”, trebalo bi ne samo da privuče obrazovanu radnu snagu, već i da pojednostavi proceduru za dobijanje radnih i boravišnih dozvola, te da reguliše oblast socijalnih i ekonomskih prava imigranata i njihov status izjednači sa statusom domicilnih radnika. Evropska komisija želi da na ovaj način ograniči ne samo negativne efekte nepoštene konkurencije zasnovane na jeftinoj radnoj snazi već i da uspostavi kontrolu nad eventualnim negativnim posledicama “odliva mozgova” koje bi mogle nastati u zemljama u razvoju tako što će regulisati način “vrbovanja” radnika u sistemu “Plave karte”. Svaka zemlja članica EU sama će određivati strukturu i kvote za prihvat radnika kroz program “Plave karte”.

Nosioci “Plave karte” pored uslova istovetnih onima koji se nude za rad i život građanima EU, mogu da očekuju i druge pogodnosti. Biće im omogućeno slobodno kretanje kroz EU, pružena mogućnost da im se nakon 6 meseci pridruže i ostali članovi porodice, u poreskim olakšicama i socijalnom statusu biće izjednačeni sa državljanima Unije a nakon 5 godina biće im omogućeno da zatraže stalni boravak u, odnosno državljanstvo, EU. Sve ove pogodnosti biće omogućene onima koji imaju diplomu priznate visokoškolske institucije, “spreman”, najmanje, jednogodišnji ugovor sa poslodavcem u EU, uz obezbeđeno zdravstveno osiguranje i platu koja je najmanje tri puta veća od “minimalca”, odnosno dvostruko veća za one ispod 30 godina.

Pojednostavljenje procedure za dobijanje radnih i boravišnih dozvola kroz program “Plava karta” trebalo bi da Evropsku Uniju ponovo vrati na listu najprivlačnijih destinacija obrazovanih radnika, ovo posebno imajući u vidu sve veća ograničenja koja SAD uvode kroz sličan sistem H1B viza. Velika Britanija, Irska i Danska već su najavile da neće učestvovati u ovom programu, žestoke polemike se vode u Nemačkoj i Holandiji, a austrijska Vlada tvrdi kako je ceo sistem zapravo “preterana centralizacija”. Koliko god vam se program “Plave karte” činio privlačnim treba ipak sačekati da 27 zemalja članica Unije da svoje “konačno mišljenje”, kao i da svoje “stavove” iznesu evropski sindikati i drugi protivnici otvaranja granica Unije za radnike iz ostalih delova Sveta.

Internet beba

Jedan kineski par je u potrazi za imenom koje će novorođenom sinu obzbediti “svijetlu i slavnu” budućnost iznašao rešenje u engleskom znaku @ (at – ei ti, et) ili ti obaveznom znaku za milijarde e-mail adresa na mreži svih mreža. Nažalost, ime se nije dopalo zvaničnicima kineske državne administracije koji su, strogo se prodržavajući propisa koji zabranjuje korišćenje znakova stranih alfabeta i manjinskih jezika koji se govore u Kini, odbili upis deteta pod ovim imenom.

Nije pomoglo ni objašnjenje oca internet bebe da se na mandarinskom dijalektu engleski znak @ može čitati i kao “ai ta” što znači “volimo ga” – kineski zvaničnici ostali su uporni u odluci da ne dozvole ovu novotariju na jeziku koji kineska srednja klasa naziva Kingleski (Chinglesh) – uostalom zamislite probleme malog “volimo ga” kod otvaranja e-mail adrese …

Doktor za SIDU

Doktor za SIDU
Izvor: Associated Press

Al’ samo četvrtkom, kada njegove isceliteljske moći deluju, Predsednik Gambije Jaja Džame (Yahya Jammeh) leči svoje podanike od SIDE, astme i dijabetesa uz pomoć stihova iz Kurana, specijalne mešavine sedam lekovitih trava čiji je recept tajna za sve osim Predsednika i obavezne banane za kraj. Da bi oboleli bili počastvovani višenedeljnim tretmanom “najvećeg sina” Gambije potrebno je da se prethodno odreknu alkohola, čaja, kafe, seksa dok seanse traju, da se uzdržavaju od krađe (bez ruku u Gambiji vam je svejedno imate li SIDU ili ne) i pod obavezno – svi pacijenti “doktora” Džame moraju da prekinu da koriste regularne medicinske preparate. Sesije Predsednika, uz odobrenje samog “doktora”, često prenosi i nacionalna televizija a gledaocima se pruža jedinstvena prilika da posmatraju prvog čoveka Gambije u fanatičnoj borbi protiv opake bolesti.

Iako je Afrika kontinent sa najviše obolelih od pošasti XXI veka nivo poznavanja mehanizama prenošenja SIDE i načina zaštite od bolesti je jako nizak. Gotovo neverovatno zvuči da mnogi u Africi još uvek ne znaju kako je kondom najbolja prevencija što i ne treba da čudi imajući u vidu anegdotu sa Dežjkobom Zumom koji je prvo “demonstrirao” a zatim i javno obznanio kako tuširanje neposredno nakon seksa sa zaraženom osobom u potpunosti isključuje mogućnost prenošenje bolesti. Džejkob Zuma je svojevremeno bio pomoćnik Predsednika Južnoafričke Republike Tabo Mbekija a ovu izjavu je dao sa mesta direktora nacionalne organizacije za borbu protiv SIDE – ništa čudno u zemlji u kojoj vodeći političari smatraju kako SIDU izaziva glad i siromaštvo a ne virus! Treba dodati da je i veliki broj onih koji upotrebu kondoma vide kao zaveru “belog čoveka” u cilju smanjenja afričke populacije, dok s’ druge strane plemenske vođe i vrači, čak i katolička Crkva, ne preporučuju upotrebu kondoma svojim sledbenicima ili pak podgrevaju teorije zavere poput one kako su kondomi pre dolaska na afrički kontinent “iznutra” već zaraženi virusom SIDE!

Zloupotrebe poverenja, neznanje i sujeverje, posebno ono podsticano od elita koje bi svojim uticajem u afričkim društvima trebalo da budu u prvim redovima borbe za iskorenjivanje SIDE godišnje milione afrikanaca dovodi u opasnost od zaraze i posledično ih može koštati života zbog bolesti sa kojom se u razvijenom svetu živi. Da na crnom kontinentu sve ne bude crno doprinosi napor Ujedinjenih Nacija koje veća danas pružaju medicinsku pomoć svakom trećem obolelom uz očekivanja da do 2010. godine osnovnu pomoć obezbede za sve obolele.

Nadgledana sloboda

Privatnost na mreži - mapa sveta
Izvor: Privacy International

Ako se pitate šta je na gornjoj mapi Sveta zajednički imenitelj država poput Velike Britanije, Kine i Rusije, s’ jedne, i Nemačke i Kanade s’ druge strane odmah vam mogu reći da nisu u pitanju niti ekonomsko uređenje, niti javni servisi, poput obrazovanja i zdravstva, koje garantuje država. Radi se o mapi koja koloritno prikazuje stepen zaštite odnosno nadzora nad privatnošću sopstvenih građana od strane 36 “najvažnijih” država Sveta (uključujući i 25 članica EU). Organizacija Privacy International mapu je priredila na osnovu rangiranja prema faktorima kao što su Ustavna i zakonodavna regulativa, video nadzor, zaštita ličnih dokumenata, prisluškivanje i nadzor elektronskih komunikacija, nadzor na radnom mestu, obavezno čuvanje podataka o korisnicima elektronskih servisa … Crnom bojom označene su države (Velika Britanija, Kina, Rusija, Malezija, Filipini i Singapur) u kojima su građani sistemski podvrgnuti uvek budnom oku države. Činjenica da su Sjedinjene Američke Države, uprkos činjenici da nemaju kvalitetan Zakon o zaštiti privatnosti niti kvalitetnu praksu zaštite ličnih podataka, jedine svrstane u društvo sa širokim ovlašćenjima izvršne vlasti i rasporstranjenim nadzorom života sopstvenih građana pre se čini kao nedostatak korišćene metodologije da obradi i podatke koje su bezbednosne agencije SAD proglasile nedostupnima javnosti nego stvarna slika stanja u zemlji “izvozniku demokratije”. S’ druge strane Nemačka i Kanada najdalje su od svih zapadnih demkratija napredovale u zaštiti privatnosti sopstevnih građana dok im uz rame stoje Austrija, Belgija i Grčka. Nažalost, poražavajuća je činjenica da ostale zemlje EU kroz sistemske propuste ili nedostatak “volje” da zaštite privatnost svojih državljana pre naginju “crnilu” Velike Britanije no što su spremne da prate “svetli” primer Nemačke.

Sledećeg ponedeljka navršavaju se 104 godine od rođenja Džordža Orvela (Eric Arthur Blair alias George Orwell) iz čijeg pera su potekle knjige “Životinjska farma” i “1984”, pisca koji danas predstavlja ikonu pokreta za privatnost, kako u virtuelnom tako i realnom svetu. Danas, gotovo pedeset godina nakon prvog izdanja, roman “1984” transformisao se pod uticajem stvarnosti od kritike totalitarne sovjetske države u zastrašujući opis stvarnosti koju delimično ili u celosti svakodnevno proživljavaju stanovnici društava širom Sveta. Sudeći prema mapi države poput “Orvelove” Velike Britanije, Kine, Rusije, Malezije, Filipina i Singapura zasigurno spadaju u društva u kojima su građani gotovo neprekidno pod nadzorom “Velikog Brata” i na delu mogu da osete gotovo sve blagodeti društva iz mašte i pera Džordža Orvela.

Organizacija Privacy International osnovana je 1990. godine u Londonu sa ciljem da kontroliše i nadgleda stepen nadzora nad građanim i povrede njihove privatnosti koji države i korporacije sprovode nad svojim “podanicima” te da utiče na javno mnjenje u cilju promovisanja ljudskih prava i sloboda u oblasti zaštite privatnosti.

Trgovina ljudima

Prema podacima iz sedmog po redu izveštaja o trgovini ljudima američkog Ministarstva spoljnih poslova tokom prošle godine državne granice širom Sveta “zaobišlo” je 800,000 ljudi od toga 640,000 žena dok su polovinu od ukupnog broja činili maloletnici. Ovo su ujedno i jedini statistički podaci iz izveštaja koji je za razliku od drugih državnih dokumenata osmišljen da izazove šok i probudi uspavanu savest čitalaca, a u kome možete naći fotografije i priče iz prve ruke o prostituciji, ropskom radu, i deci ratnicima iz svih delova Sveta. Pored toga, u izveštaju su države svrstane u četiri kategorije prema tome da li su početna, prolazna ili odredišna tačka kao i prema naporima koje ulažu u sprečavanju trgovine ljudima. Tragično je što se iako je broj zemalja u četvrtoj, “najgoroj”, kategoriji, iako manji za tri (Belize, Laos and Zimbabve), uvećao za sedam (Alžir, Bahrein, E. Gvineja, Kuvajt, Malezija, Oman i Katar) od kojih su većina države u bliskim i “prijateljskim” odnosima sa SAD. Pravila igre kažu da ovim zemljama preti ukidanje ekonomske pomoći od strane SAD, Svetske Banke i MMF-a ukoliko u roku od 90 dana ne preduzmu ozbiljne napore u borbi protiv trgovine ljudima i ropskog rada. Sudeći po “nenarušenim” odnosima između SAD i Saudjske Arabije koja se u četvrtoj kategoriji nalazi već treću godinu za redom, država, najveći svetski izvoznik demokratije, ima i prečih interesa od stanja ljudskih prava u državama saveznicama.

Nažalost, ovakav “senzacionalistički” pristup čitaoca ostavlja uskraćenim za usporedbu sa podacima iz prethodnih godina i uočavanje trenda u kome se kreće trgovina ljudima – da li je u porastu ili pak napori na njenom suzbijanju daju rezultate. Za one koje više zanimaju konkretni podaci (do kojih se teško dolazi zbog “prirode posla”) iz ovoj oblasti mogu pogledati izveštaj Agencije za narkotike i kriminal Ujedinjenih Nacija Trafficking in Persons: Global Patterns (Oči u oči sa trafikingom: Svetska kretanja).