Pade nam (kon)kurentnost

Momci iz Davosa a.k.a. Svetski Ekonomski Forum objavili su danas Globalni zveštaj o konkurentnosti ekonomija za 2007/2008. godinu sastavljen na osnovu prikupljenih i obrađenih ekonomskih indikatora za 131 državu Sveta.

Ekonomija SAD, uprkos brojnih problema sa kojima se poslednjih godina suočava, zadržala je prvo mesto pre svega zahvaljujući dinamičnom tržištu rada i kvalitetu višeg obrazovanja posebno u oblasti istraživanja i razvoja. Za vratom SAD diše, tradicionalno, Švajcarska, a zatim slede Danska, Švedska i Finska – možda ponajbolji primeri “kapitalizma sa ljudskim (socijalnim) likom” – koje su visoku ocenu konkurentnosti dobile pre svega zahvaljujući makroekonomskoj stabilnosti, efikasnim institucijama i kvalitetom sistema visokog obrazovanja (premda uz visoke stope poreza što je i najveća primedba privrednika koji su učestvovali u pravljenju izveštaja). Najveće iznenađenje (uprkos željama levo orijentisanih ekonomista) svakako je pad Venecuele sa prošlogodišnjeg 85. na 98. mesto – država u kojoj je cela ekonomija zavisna od kretanja cene nafte na svetskom tržištu nije uspela da “poveća” konkurentnost svoje ekonomije. Pad dolazi kao posledica ogromnog budžetskog deficita, rekordne inflacije prouzrokovane finansijskom nedisciplinom države, neefikasnim institucijama, nacionalizacije ključnih industrijskih grana te “mešanja” države u ekonomiju (zvuči poznato zar ne?). Sve ovo produkt je vizije “specifičnog socijalizma” venecuelanskog Predsednika Uga Čaveza. Venecuela pod Čavezom, uprkos obećanjima o pomoći siromašnima i povećanim ulaganjima u zdravstevni i obrazovni sistem, beleži pad kvaliteta i u ovim oblastima što, čini mi se, potvrđuje kako je mit o Čavezu kao “zaštitniku potlačenih i obespravljenih” zapravo lažan.

Srbija, koja se ove godine po prvi put u izveštaju pojavljuje kao samostalna država, zauzela je 91. mesto (iza Crne Gore na 82. mestu) čime nastavlja trend pada konkurentnosti započet gotovo odmah nakon što se, još za života Premijera Đinđića, u svom debiju na listi, našla na 77. mestu izveštaja za 2003/04. godinu (2004/05. bili smo na 89. mestu, 2005/06. zabeležili skok na 80. mesto, da bi već sledeće 2006/07. godine pali na 87. mesto).

Iako srpski ministri vole da za Srbiju koriste sintagmu “balkanski tigar”, “ubiše” se dokazujući kako svi ekonomski parametri, pa i konkurentnost, beleže rast, a Potpredsednik srpske Vlade Božidar Đelić, voli da se hvališe redovnim prisustvovanjem skupovima Svetskog Ekonomskog Foruma u Davosu, čini mi se da zaključci zasnovani na činjenicama iznetim u ovom tekstu neće “preći preko njihovih usana”, pre će biti nešto kao:

Novinar/ka: Ali Ministre, nakon ubistva Premijera, sa 77. pali smo na 91. mesto?
Ministar (ime po izboru): Da, da … gospođa Hadžipešićeva … sa ćerkama … da, da …

Bezgrešno začeće na robiji

Uprkos zabrani privatnih “poseta”, uključujući i suprugu, tokom odsluženja više doživotnih robija, jedan od vođa napuljske mafije – Kamore, 64-ogodišnji Rafael Kutolo, postao je danas otac. Kutolov sin iz prethodnog braka poginuo je u svojoj 25. godini u mafijaškom obračunu a sa sadašnjom suprugom Kutolo se venčao u zatvoru davne 1983. godine i par nikada nije ni imao priliku da “konzumira” svoj brak. Stroga pravila života u zatvoru za mafijaške šefove nisu Kutola omela da nakon 6-ogodišnje bitke na Sudu konačno dobije odobrenje Suda za ulazak u program veštačke oplodnje jer kako sam priznaje “u zatvoru ću umreti a moja poslednja želja je da supruzi podarim dete”. Njegova supruga Imakolata (Immacolata – bezgrešna, čista o.a.), nakon porođaja u bolnici u Napulju izjavila je kako će učiniti sve da devojčicu sačuva od Kamore – “ne želim čak ni da čuje tu reč koja za sve nas označava samo patnju i bol”.

Srećom po ponosnu srbadiju pa se ovako strog tretman prema pripadnicima “organizovanih zločinačkih udruženja” sa prostora bivše Jugoslavije ne primenjuje i u haškom pritvoru inače bi se div-junak Nebojša Pavković dobrano pomučio oko konzumiranja sopstvenog braka – kao da mu ćelijica mala već dovoljno problema nije zadala.

Pazi zombi

Putnici lokalnog voza u nemačkom mestu Bad Segeberg na smrt su se isprepadali kada su u vozu otkrili telo mladića čije su ruke i lice bili prekriveni krvlju. Nakon što su bezuspešno pokušavali da ga dozovu svesti, putnici su zaključili da je mrtav i odmah pozvali policiju. Voz je zaustavljen u Bad Segebergu a pored policije na mesto “zločina” izašla je i ekipa hitne pomoći. Umesto mrtvaca lekari hitne pomoći “otkrili” su 24-ogodišnjeg mladića koji je, kako se ispostavilo, pijan zaspao pri povratku sa predproslave Noći Veštica (Halloween, Poklade o.a.) u Hamburgu pritom noseći na sebi masku “Krvavi zombi”. Njegova greška je što je za povratak kući odabrao liniju voza koja prolazi kroz ruralni deo Nemačke još uvek neiskvaren “stranjskim” običajima. Nakon što je, uz intervenciju bolničara, sa sebe skinuo masku mladiću je dozvoljeno da nastavi putovanje.

Sad zamislite da se ovako nešto desi u srpskom vozu! Ne da putnici ne bi pokušali da “žrtvu” ožive, ili daleko bilo da pozovu hitnu pomoć – čemu to kad do prvog doma zdravlja ima bar 5 sati vožnje – već bi verovatno na’vatali kakvog popa da pokojniku održi opelo, zombija izbacili na poslednju platformu voza i potom se pravili blesavi – a i ko bi se normalan zamajavao s’ policijom na ovu skupoću.

WordPress 2.3.1

Samo što sam se stabilizovao posle prelaska na WordPress 2.3 i taman kada sam hteo da krenem sa preuređenjem izgleda ovog bloga izašla je nova 2.3.1 verzija WordPress blog platforme koja sadrži uglavnom sigurnosne ispravke (za detalje pogledajte ChangeLog).

Najnovija verzija dostupna je u .tar.gz i .ZIP formatu arhiva a po dobrom starom običaju za posetioce ovog bloga pripremljene su i “lake” arhive koje sadrže samo datoteke izmenjene između dve verzije. “Lake” arhive dostupne su u .tar.gz i .ZIP formatu pa sami odaberite koju ćete koristiti uz obavezno praćenje instrukcija za upgrade.

Od malih nogu

WinXP OLPC XO laptop

Poslednjih par godina sa zanimanjem pratim OLPC projekat – Jedan laptop za svako dete (One Laptop Per Child) – popularno laptop za $100 (tačnije $200) čija konačna faza realizacije (verovatno) treba da započne sredinom novembra. OLPC je, kao što i vrapci znaju, namenjen pre svega deci nerazvijenih i zemalja u razvoju dok se početak prodaje, po dupliranim cenama, očekuje u SAD i Kanadi u okviru dobrotvorne kampanje “Daj 1 Kupi 1” (Give 1 Get 1), a zatim i prve “redovne” isporuke za Peru i Urugvaj. OLPC XO mašine zasnovane su na AMD i Marvell Technology hardveru a platformu pokreće GNU Linux distribucija pod pokroviteljstvom kompanije Red Hat. Proizvodnja OLPC XO računara poverena je kineskoj Quanta Computer Inc. sa kapacitetom godišnje proizvodnje merenim u milionima (GNU Linux) računara.

Gledano kroz prizmu budućih demografskih trendova OLPC je namenjen deci u zemljama koje, za razliku od danas najvećih tržišta računara koja stare, očekuju priliv mlađeg stanovništva čime bi jedna od najvažnijih, ako ne i glavna, prednost Windows operativnih sistema (što kupljenih što “kupljenih” na šta je Microsoft spreman da, i pored sve buke oko piraterije, često zažmuri) kompanije Microsoft – njihova “sveprisutnost/prepoznatljivost” na personalnim računarima širom Sveta bila dovedena u pitanje. Sad ako ste pomislili da će Microsoft sedeti skrštenih ruku, čekati da školarci širom Sveta kasnije shvate da je Windows bolji od Linuksa, i time propustiti priliku da za “tuđe pare” svoje operativne sisteme predstavi populaciji od koje zavisi budućnost tržišta računara – prevarili ste se. Potpredsednik kompanije Microsoft Vil Pol (Will Pole), u izjavi datoj Reuters-u, kaže kako “Microsoft ulaže ne mala sredstva u kreiranje osnovne verzije Windows XP operativnog sistema za OLPC ali da su najmanje par meseci udaljeni od praktičnog rešenja”.

Iz reakcija OLPC zajednice na ovu izjavu stiče se potpuno drugačija slika o učešću Microsoft-a u OLPC projektu, gde su po tvrdnjama upućenih, tretirani istovetno kao i 1,500 ostalih učesnika u procesu kreiranja programske podrške za OLPC. Čak šta više – nedostatak “specijalnog” tretmana za džina iz Redmonda često dovodi do smešnih situacija u kojima je Microsoft, koji raspolaže sa nekoliko OLPC računara za razvoj “svoje vizije” operativnog sistema, prinuđen da se za pomoć obrati razvojnom timu konkurentskog Red Hat-a.

Plava karta novog doma mog

Suočena sa činjenicom da “Evropska unija u celini nije više atraktivna odrednica za visoko kvalifikovane radnike na konkurentnom tržištu radne snage”, hroničnim nedostatkom stručne radne snage i očekivanjima da u naredne dve decenije taj nedostatak naraste na gotovo 20 miliona obrazovanih radnika (posebno u oblastima inženjerstva i ICT-a) Evropska Komisija juče je predložila uvođenje “Plave karte” (Blue Card) – jedinstvene radne i boravišne vize za obrazovanu radnu snagu koja dolazi iz zemalja van EU. Program “Plava karta”, po uzoru na američku “Zelenu kartu”, trebalo bi ne samo da privuče obrazovanu radnu snagu, već i da pojednostavi proceduru za dobijanje radnih i boravišnih dozvola, te da reguliše oblast socijalnih i ekonomskih prava imigranata i njihov status izjednači sa statusom domicilnih radnika. Evropska komisija želi da na ovaj način ograniči ne samo negativne efekte nepoštene konkurencije zasnovane na jeftinoj radnoj snazi već i da uspostavi kontrolu nad eventualnim negativnim posledicama “odliva mozgova” koje bi mogle nastati u zemljama u razvoju tako što će regulisati način “vrbovanja” radnika u sistemu “Plave karte”. Svaka zemlja članica EU sama će određivati strukturu i kvote za prihvat radnika kroz program “Plave karte”.

Nosioci “Plave karte” pored uslova istovetnih onima koji se nude za rad i život građanima EU, mogu da očekuju i druge pogodnosti. Biće im omogućeno slobodno kretanje kroz EU, pružena mogućnost da im se nakon 6 meseci pridruže i ostali članovi porodice, u poreskim olakšicama i socijalnom statusu biće izjednačeni sa državljanima Unije a nakon 5 godina biće im omogućeno da zatraže stalni boravak u, odnosno državljanstvo, EU. Sve ove pogodnosti biće omogućene onima koji imaju diplomu priznate visokoškolske institucije, “spreman”, najmanje, jednogodišnji ugovor sa poslodavcem u EU, uz obezbeđeno zdravstveno osiguranje i platu koja je najmanje tri puta veća od “minimalca”, odnosno dvostruko veća za one ispod 30 godina.

Pojednostavljenje procedure za dobijanje radnih i boravišnih dozvola kroz program “Plava karta” trebalo bi da Evropsku Uniju ponovo vrati na listu najprivlačnijih destinacija obrazovanih radnika, ovo posebno imajući u vidu sve veća ograničenja koja SAD uvode kroz sličan sistem H1B viza. Velika Britanija, Irska i Danska već su najavile da neće učestvovati u ovom programu, žestoke polemike se vode u Nemačkoj i Holandiji, a austrijska Vlada tvrdi kako je ceo sistem zapravo “preterana centralizacija”. Koliko god vam se program “Plave karte” činio privlačnim treba ipak sačekati da 27 zemalja članica Unije da svoje “konačno mišljenje”, kao i da svoje “stavove” iznesu evropski sindikati i drugi protivnici otvaranja granica Unije za radnike iz ostalih delova Sveta.