Monthly Archives: децембар 2005

God has spoken to thou!

by

0

For my english speaking friends here is a little humoresque featuring Bush family. There are God, Bush Sr. and his two juniors who speak in bellow mentioned accents:

1) GOD – himself – speaks as Leslie Nielsen in “Dracula, Dead and Loving It”
2) George Bush, Senior – he is to old and his voice is impossible to hear
3) George Bush, Junior – speaks as ussual as there is still nothing to compare to him
4) Jebb Bush, whatever – speaks as Al Pacino in “Scarface”

Events described here are only an echo, or a possible scenario, regarding the Bush Jr. statement that God spoke to him. In no way should these events be taken for real as there is no evidence that it really happened as is described bellow. So this is how the story goes …

Lovely, no, no , the most beautifull night in the world – Texas night, stars shining from above while down there, at the Bush”s ranch, another day of family gathering has just ended. Everyone”s in their rooms, half way asleep, when suddenly George Jr. starts hearing some voices.

GOD: “Ohhhh George Bush, wake up thou …”
Unrecognizible: “… mmmrrrrmmmm …”
GOD: “No, not you, the younger one. Ohhhh George Bush, wake up thou …”

George Jr. now opens his eyes and to his surprise he soon notices that there is no ceiling above him, he can see all of the moste beautifull Texas stars from his bed, while a thin ray of light comes straight from the skies above, ending right on his side of a family bed. George is confused, and then he hears that voice again.

GOD: “Ohhhh George Bush, wake up thou … No, I said the younger one.”
Jebb: “Are you talkin” to me?”
GOD(irritated): “Ohhhh, no I”ll talk to you later on those voting machines, I”m calling the younger George Bush.”
Unrecognizible: “… mmmrrrrmmmm …”
GOD (now pissed off): “No not you you old shmack, the other one !”

As the voice is becoming more and more angry, our hero finally dares to speak.

George Jr. “hhHello God, I”m here, in my bed, bellow this ray of …”
GOD (still pissed off): “Yeah, I know where are thou, I need to speak to you!”
Unrecognizible: “… mmmrrrrmmmm …”
GOD (now enraged): “One more time and you”ll feel the wrath of heavens coming your way!!!”
Unrecognizible (though almost silent): “… brbrbrrrmm …”
GOD (almost calm): “Yeah, go to bed I was done speaking to you back in 90”s! Wet dreams to you too, if you still can.”
GOD: “Now George, I have to speak to thou on some pretty serious matters, are you ready?”
George Jr. (confused): “Weeell, yeah!?! Who do you say you are?”
GOD (nervously): “I”m your God, remember that one, and you shall have no other etc. Any lights blinking in that silly head of yours.”
George Jr. (still confused): “Weeell, yeah, my God!?! And you say you wanna speak to me?”
GOD (nervously): “YEAH! I wanna speak to thou!”
George Jr. (even more confused): “Who”s Thou? Do I know that guy. Sorry Dick is not around and he always tells me who these strangely sounding names are.”
GOD (enraged): “@#@!!!?&$#@… O.K. Thou is you in old english. Got it, you @!#$?#@!”
George Jr. (presidentially): “Weeell, yeah!?! Thou is you.”
Jebb: “Que passa ?”
GOD (wow can”t describe it): “Well, that”s it. I”m gone, I can”t stand this Bush tyranny anymore – you”re worst than Taliban and Saddam combined. I”m gonna leave you and your country on your own … maybe thou father was worse than thou, no, he was smarter … – and the voice of God starts disappearing in the most beautiful night in the World – the Texas night.
George Jr. : “Jebb, are you awake? What was all this about?”
Jebb : “Don know, Mygod guy spoke to you about that Thou fellow.”
George Jr. (recollecting memories) : “Still wonder who that Thou fellow is. Anyway, he said he is mygod, mentioned Saddam and Talleban, and something about tyranny, and yet I don”t get it.”
George Sr. : “… mrmmrmrgfrthKuwaitmrm …”
George Jr. : “Yeah dad, you”re right. Maybe he really is my God and want”s me to end what you have started. To end the tyranny of Saddam and the Taliban, to free the World, to become Nobel Peace prize winner, yet I don”t get it – who is Thou? Maybe some campaign donor? Anyway, it”s late and I think I”d better tell this to the guys at the office next month, maybe they”ll think of something. Good night, God bless Bush family.”
Jebb : “Si, Signor”
George Sr. : “… mrgbnjdhhaaaahhaaaaaaa …”

Slava, Slava

by

0

Hmmm, dobro, ribu smo kupili, kuvar je kupio “kolač” i počeo sa spremanjem pasulja, ima nešto mrzlog kukuruza šećerca, još samo neko voće, keks za desert i slavska trpeza u Kabulu je spremna da dočeka svečane zvanice.



Prethodni članak u serijalu Naredni članak u serijalu

Članci u seriji Avganistan

  1. Stigli papiri!
  2. Do Kabula dug je put…
  3. Cigareta naša nasušna
  4. Konačno Kabul
  5. To nigde nema
  6. Hrana
  7. Izlazak u grad
  8. Treskanje, mašala
  9. Za sreću …
  10. Božić Bata
  11. Slava, Slava
  12. Slava
  13. Hvala na pitanju
  14. Kabul City Tour
  15. I ovo je Avganistan
  16. I ovo je Avganistan
  17. Ksss … kssss

Božić Bata

by

1

Ako bih glasao za nešto što je istinski jadno i tužno, što je potpuna suprotnost svojoj suštini, onda bih zasigurno svoj glas dao proslavi Božića u nekoj stranoj zemlji koja izlazi iz dugotrajnog konflikta – imam ja i posebno ime za to – “NGO Božić”. Iako sam imao prilike da samo dva puta prisustvujem ovakvim proslavama i to mi je dovoljno za ovakvu ocenu.

Elem, juče sam bio pozvan i otišao na Božićnu proslavu. Ukratko, koliko je to moguće kad ste izvan svoje zemlje, proslavu organizuje par sa juga Indije, adventisti (subotari po naški o.a.), ona radi u GTZ-u koji nadgleda delovanje firme u kojoj sam ja trenutno, on je prvi čovek ADRA-e (humanitarna organizacija adventističke crkve) u odsustvu šefa misije. Proslava je održana u podružnici ADRA-e nedelju dana pre Božićne večeri jer je to poslednja prilika da se svi nađu na okupu u Kabulu pre nego što većina zapali kući. Posluženje prema prilici, malo pržene pileće kobaje, neizbežni Pringles čips, biljni dimljeni kačkavalj, malo turšije, maslinčice, sve to na čačkalicu, a za glavno jelo indijski specijaliteti, sa puno kari začina, kineska piletina (izvnredno termički obrađena po rečima domaćina), janjeći gulaš (moj favorit), makaroni i preliv sa mesom, soja kavurmica (takođe nije loše, i gulaš od jaja (nije mi se baš jelo pre svega zbog karakterističnog izgleda). Uz posluženje obavezan razgovor sa prisutnima – ko je gde radio, s kim, kad – obnavlja se poznavanje davno zaboravljenih jezika, prisećamo se ljudi čije smo likove već zaboravili, običaja i zemalja koje većina više nikada ne bi želela da poseti (to zadržavate za sebe nikako to da javno izgovorite). Gotovo svi koji su tu, jedno vreme radili su na prostorima bivše Jugoslavije, uglavnom imaju lepe uspomene koje ih vežu za tu danas nepostojeću zemlju i naravno svi, zli baš svi znaju za fijasko zvani Yugo. Lakše mi je da kažem da sam iz Yugo grada/zemlje nego da pričam o Kragujevcu i Srbiji.

Družina, dvadesetak ljudi, se zapričala, onako obaška po grupicama 4-5. Ima nas sa svih strana Sveta – Nigerija, Benin, Kenija, Koreja, Japan, USA, Nemačka, Rusija, Rumunija, Pakistan, Afganistan, naravno Indija, Indonezija, Filipini, tu je i Ardur iz Prištine, i za kraj SRBIJA!!! Nedostaju samo Južna Amerika i Australija pa da organizujemo svetski natječaj ko se najjadnije oseća na Božićnoj proslavi daleko od kuće. Mislim, iza sve te učtivosti i osmeha stoje neispunjena očekivanja, životni usponi, još više padovi, neostvarene želje i osećaj otuđenosti – niti ste među svojima, niti ste od okoline prihvaćeni i cenjeni onoliko koliko mislite da zaslužujete.

Iskreno meni je ovo bila obaveza koju sam morao da odradim u odsustvu šefa misije (zaboravio sam da pomenem da sam sad jedini stranac među 400 zaposlenih u firmi), voljno, nevoljno, svejedno. Uostalom za manje od dve nedelje – ZBOGOM Avganistan, dobrodošao kućici. Na pitanja kada se vraćam u Avganistan odnosno koliko vremena provodim “konsultujući” po Svetu – meni je i mesec dana godišnje po belosvetskim vukojebinama sasvim dovoljno – znači u Junu si ponovo ovde – kažu Rus i Rumun gotovo u glas – ne znam videćemo koliko će ove parice da potraju …



Prethodni članak u serijalu Naredni članak u serijalu

Članci u seriji Avganistan

  1. Stigli papiri!
  2. Do Kabula dug je put…
  3. Cigareta naša nasušna
  4. Konačno Kabul
  5. To nigde nema
  6. Hrana
  7. Izlazak u grad
  8. Treskanje, mašala
  9. Za sreću …
  10. Božić Bata
  11. Slava, Slava
  12. Slava
  13. Hvala na pitanju
  14. Kabul City Tour
  15. I ovo je Avganistan
  16. I ovo je Avganistan
  17. Ksss … kssss

Za sreću …

by

0

Za sreću je ponekad potrebno tako malo!



Prethodni članak u serijalu Naredni članak u serijalu

Članci u seriji Avganistan

  1. Stigli papiri!
  2. Do Kabula dug je put…
  3. Cigareta naša nasušna
  4. Konačno Kabul
  5. To nigde nema
  6. Hrana
  7. Izlazak u grad
  8. Treskanje, mašala
  9. Za sreću …
  10. Božić Bata
  11. Slava, Slava
  12. Slava
  13. Hvala na pitanju
  14. Kabul City Tour
  15. I ovo je Avganistan
  16. I ovo je Avganistan
  17. Ksss … kssss

Treskanje, mašala

by

0

Ma koji ti je, šta me treseš, nemam nikakvu drogu kod sebe, ubeđujem bradatog avganistanskog carinika, ma jok, ne odustaje, trese li trese, ko da sam ja budala pa će od silnog treskanja da mi poispadaju paketići heroina iz odeće. Majmune, kakav bre avganistanski carinik, zemljotres BRE!

Otvorim oči, stvarno ljulja, osvrnem se po mraku oko sebe, jes’ vala zemljotres, prestaje da ljulja. Ko me vukao za uši da čitam o prethodnim razornim zemljotresima u Avganistanu, sad ću sutra malo da zaspim. Počinje ponovo da ljulja, treći put, ne ustaje mi se iz toplog kreveta premda ako se pojača razmišljam šta od stvari da zgrabim. Jebeš prirodnu katastrofu roknuće me neko na ulici što sam od zemljotresa pobeg’o samo u gaćama i majici, manje što ću napolju verovatno da se smrznem. Stani malo, pa ovo ljulja horizontalno, ojha, nije strašno, mislim se dok ljuljanje polako prestaje, neće kuća da se sruši od toga. Okrećem se na drugu stranu, iz susedne sobe čujem glasove, dok se oni dogovore da je zemljotres bio, pa da je gotovo ljuljanje za večeras, ja već zaspaoooooohhh … koga baš zanimaju stručni detalji neka poseti vesti BBC-a.



Prethodni članak u serijalu Naredni članak u serijalu

Članci u seriji Avganistan

  1. Stigli papiri!
  2. Do Kabula dug je put…
  3. Cigareta naša nasušna
  4. Konačno Kabul
  5. To nigde nema
  6. Hrana
  7. Izlazak u grad
  8. Treskanje, mašala
  9. Za sreću …
  10. Božić Bata
  11. Slava, Slava
  12. Slava
  13. Hvala na pitanju
  14. Kabul City Tour
  15. I ovo je Avganistan
  16. I ovo je Avganistan
  17. Ksss … kssss

Izlazak u grad

by

0

Napisao sam već ranije da treba da se nađem sa Milanom Srbinom (jebiga nisam se setio da pitam za prezime), e pa za radoznale našli smo se. Dogovor je bio da se nađemo u Kabul City Centre-u, luksuzna osmospratnica u kojoj su Ola-la hotel i tržni centar (slikaću, slikaću) pošto em moji vozači ne znaju engleski, em ja ne znam Dari ovako je bilo najlakše. Pošto me je vozač pokupio nešto ranije imao sam prilike da se prošetam po tržnom centru. Znate već, ili bar možete da zamislite, kako izgledaju tržni centri u Aziji. Moje interesovanje, u skladu sa poslom kojim se bavim, bilo je pretežno za elektroniku, cene nešto veće nego u Srbiji, ali jebiga oćeš da kupuješ usred Kabula, u džidži-bidži tržnom centru, izvoli pa plati. Milan je kasnio desetak minuta i kada je stigao, nakon formalnog upoznavanja, predložio je da odemo u “Samarkan”, a tamo … Kafić, bilijar sala i restoran smešteni u dvospratnoj kući sa velikom baštom, uz obaveznu visoku ogradu i kućicu za naoružano privatno obezbeđenje. Šank i enterijer urađeni u trsci, onako, da je malo toplije mislio bi čovek da je u nekom morskom letovalištu, a na šanku od pića šta poželiš. Milan ide prvi i pozdravlja se sa personalom, konobar Saša je Ukrajinac, vraća se kući uskoro zbog problema sa srcem (baš me čudi o.a.) i nedostatka poverenja u lokalne hećime, ili nedostatka novca da sebi priušti odlazak u neku od diplomatskih bolnica, svejedno. “Šta ćete da popijete?”, Milan naručuje Red Bull, ja gledam po onom šanku, nema šta nema, “Crno pivo!”, sve se nadam ili će me čudno pogledati ili reći da im je baš juče nestalo, “Bitburger, možno?”, e jebote daj taj crni Bitburger kad i ja preterano serem.



Prethodni članak u serijalu Naredni članak u serijalu

Članci u seriji Avganistan

  1. Stigli papiri!
  2. Do Kabula dug je put…
  3. Cigareta naša nasušna
  4. Konačno Kabul
  5. To nigde nema
  6. Hrana
  7. Izlazak u grad
  8. Treskanje, mašala
  9. Za sreću …
  10. Božić Bata
  11. Slava, Slava
  12. Slava
  13. Hvala na pitanju
  14. Kabul City Tour
  15. I ovo je Avganistan
  16. I ovo je Avganistan
  17. Ksss … kssss

Braćo Srbi

by

1

Pa dobro bre braćo Srbi i sestre srpkinje, koji Vam je, da prostite, (beeep)! Odem u Irak vratim se u Koštunistan, evo me u Avganistanu a izgleda da se vraćam u PPRS (Policijsko Pravoslavnu Republiku Srbiju), a i ovo Republiku čini mi se neizvesno. Pa bre i Avganistan i Pakistan su islamske Republike pa se muftije i hodže ne pitaju ama skoro nizašta, usklade Zakone sa verskim predubeđenjima većine i voila … država funkcioniše, vera propoveda. A vi zapeli da se Patrijarh i vladike pitaju ama baš za sve, cccccc, ne valja Vam to. Mislim šta god učili iz istorijskih čitanki to “nikagdar ni bilo”. Pa nije valjda da je neko pomislio kako će Albanci raširenih ruku da dočekaju, na primer, Vladiku Amfilohija, Vladici Pahomiju u znak gostoprimstva da ponude da prespava u sirotištu za dečake, ili da se pred početak svake runde pregovora zakunu nad ikonom Svetog Save (ono nos mu jeste onako orlovski, malo albanski malo nemanjićski) za krst časni i slobodu kakvu-takvu.

A tek ovaj skandal sa prisluškivanjem poslanika, tek to Vam nije trebalo. Pa šta je sledeće – pritvor do 48 godina, Zakon o izboru bestelesnih poslanika, celodnevni program javnog servisa “Dobro jutro (dan) dragi Predsedniče Vlade i Ministri”, umesto crtanog filma – “Tvoja prva psovka” (uređuje i vodi bivši Bogijev drugar, Velimir Veljo Ilić), pitam Vas šta? Ono najbolje bi bilo da se svi Srbi konačno ujedine što se prisluškivanja tiče i sami sebe prijave da ih BIA ne bi tražila po registrima. Lepo hoćeš da zoveš nekog telefonom, pritisneš dugmence – “BIA, izvolite” – “Dajte mi broj taj i taj i uključite snimanje” – molim lepo. Kad pišete mejlove u CC obavezno dodate (po default-u najbolje) radebulatovic@bia.gov.sr.yu, čisto da posle ne bi bilo nekih problema. Jedino me brinu SMS poruke, ko da isprati tu količinu, možda da Rade ode sa jednom visokom delegacijom u posetu Kini? Kad mogu Kinezi da prate SMS poruke gotovo 400 miliona korisnika mobilne mreže, pa otkriće nam valjda tu malu tajnu, “pokloniti” tehnologiju i uputiti nas u “stvar”.