Velja i Voja

Mora da su Đura i mornari pročitali moj vapaj od pre neki dan i evo ga javio se Voja. Odmah sutradan, u ekskluzivnoj izjavi za Tanjug, iz hibernacije nasilno probuđeni Voja, morao je da pomene inetgraciju Srbije u Evropsku Uniju kao najvažniji zadatak koji je pred svima nama. Sve ostalo, kako kaže Voja, treba ostaviti po strani. E jebiga, a ja se taman naoštrio da pitam ko je Marko Milošević, šta to lupeta Velja Ilić, gde su pare od Mobtela i čije su kampanje finansirali Karići, kad ono … prvo Evropska Unija pa posle možemo da razgovaramo. Kad bre, 2030, Limburga meseca?

A čim je sveže zamiven u ponedeljak stigao na posao, negde oko 11 zbog gužve pri umivanju, Voja je izgleda zaseo i krenuo da saopštava. Prvo čestitka ženskoj juniorskoj reprezentaciji u košarci za evropsko zlato – kaže Voja ponovo ste nas obradovale ko da nam za radovanje nije dovoljno i samo to što nam je on živ i zdrav. Odmah zatim i izjava saučešća Predsedniku Republike Kipar (ili Cipar, nečitko je napisano) i porodicama putnika koji su stradali dan ranije prilikom pada putničkog aviona u okolini Atine. Ako je i od Voje – mnogo je – tri izjave u dva dana! Sad slobodno može da se posveti onome što najviše voli i u čemu su ga tako grubo prekinuli (vidi sliku) zbog vapaja nekog tamo jadnika.

Dok bude guslao, setno zagledan u budućnost, možda Voji na pamet padnu stihovi u desetercu koji bi mogli opisati historijski događaj iz septembra 2002 kada je gorepomenuti Velimir Velja Ilić govorio tako lepo, tako lepo da je nemoguće da se nakon samo nekoliko godina potpuno izmenio i počeo da priča o psihijatrijskim klinikama i životnim stazama usedelica … Ma to su sve prepredene i lukavo smišljene laži i insinuacije ovih plaćenika sa B 92 ne bi li nas nekako zadržali van tokova integracija, pomisliće Voja i nastaviti da gusla:

Sedimo si Velja, ja i Olja Katarina
u herojskom gradu Čačku,
gde kupih si prvu mačku,
Sedimo si i zborimo,
kako da Jevropu ubedimo.

Da sam čovek sa Balkana,
da mi nema nikakvijeh mana,
da Srbiju u Jevropu,
uvešću makar i na topu

DANAS, 7-8 Septembra 2002.
Velimir Ilić: Brate Vojo dobro nam došao

“Brate Vojo dobro nam došao i nadajmo se da će biti kao i prošli put pobeda u prvom krugu – poželeo je dobrodošlicu predsedničkom kandidatu DSS, Velimir Ilić, koji je pre samo nekoliko dana na konferenciji za novinare ocenio da je Kostuničina kampanja bez jasnog nacionalnog programa.
Ja i Velja mislimo isto. Sada se delimo na one koji znaju šta je drzava i odgovornost i one koji to ne znaju. Sve stranke koje su za ozbiljnu politiku zato treba da se grupišu na jednu stranu”
– naglasio je Koštunica.

Gde je ovaj čovek?

Zamišljeni Vojislav Koštunica

Ovo je početak nove serije sa temom “Gde je Vojislav Koštunica“. Evo malopre sam se zabrinuo za njega, nema ga nigde još od 4. avgusta kada je dao poslednju izjavu na sajtu svoje stranke. Nakon toga kao da je u zemlju propao! Na B92 spominje se par puta kroz izjave drugih (Svilanovića, DS-a, Borisa Tadićai inih) u vezi sa temama kao što su povlačenje optužnice protiv Marka Miloševića, izgradnja hramova CPC i MPC u Srbiji, plan o decentralizaciji Kosova, susreti u Salcburgu …

Ali Vojislava Voje Koštunice nema nigde, VOJOOOOOOO, o VOJOOOO !!! Javi se jebote propade nam država Zakona i Reda. Sloba samo što nije pustilo, evo šalje nam Miru da sredi kuću, pomaje prašinu, skine paučinu i oživi JUL. Marko već poslao ženu za PIB, sprema novi biznis sa gajbicama. A tebe Vojo ni od korova.

Mislim se nešto, možda su u pravu oni koji kažu da su Voji kao detetu zaboravili da kažu da je umivanje lica legalna procedura za svako jutro. Možda se čoveku nakupilo krmeljaka pa i kad proba da otvori oči pomisli da je još mrak (a ono nije da nije), okrene se na drugu stranu (od mačaka k ženi) i nastavi da spava.

Dajte bre ministri, kofice u šake, batalite provizije i abolicije, pravac na prisilno umivanje Predsednika Vlade …

Velja prašta

Velja Ilić pijandura

Kako javlja B 92 ministar Ilić se sam prijavio da je uticao na tužilaštvo da se povuče optužnica protiv Marka Miloševića. Čak je išao dotle da oštećenog Milovanovića zamoli da oprosti gore pomenutom Miloševiću mlađem, a ne bi li “raznosač gajbica iz Požarevca” konačno mogao da poseti oca u Hagu nakon svih ovih godina. To da mu oprosti O.K. ali treba oprostiti nekom za koga ste do juče tvrdili da Vam je mahao motornom testerom u lice, preteći da ćete završiti u Moravi … hoću reći veliki je to oprost.

S druge strane njegov kolega iz Vlade (Mali Demagog) Mlađan Dinkić je šokiran kako je optužnica uopšte i povučena i kako sam kaže:

Tražićemo da se utvrdi da li je tačno da je republički javni tužilac Slobodan Janković umešan i da je intervenisao u tom slučaju. Ako jeste, G17 plus će pokrenuti inicijativu za njegovu smenu

Ja lično nemam komentar na ovo, jednostavno muka mi je više od licemerja koje izbija iz zgrade u Nemanjinoj. Premda, možda samo jedno pitanjce – hoće li Dinkić sada zatražiti i ostavku ministra Ilića?

Ne seća se Puj Pike ne Važi Mihajlov

Pa ovo je stvarno kao deca kad se igraju. Nisam ja to majke mi, nisam tako mislio, nije to ništa ozbiljno, ja sam to onako više u žaru političke borbe, i naravno ne sećam se ko je još bio sa mnom i pisao to saopštenje.Pa bre ko je ovde lud? To čuveno saopštenje izbornog štaba predsedničkog kandidata DSS-a Dragana Maršićanina (nagrađen ambasadorskim mestom u Švajarskoj) iz maja 2004. godine bilo je kulminacija kampanje protiv Zorana Đinđića i demokratske stranke. Više od godinu dana su Ne Znam Zašto Sam Se Uopšte Probudio Koštunica i njegova bratija na sva usta, što lično, što kroz lojalne medije pokušavali da Zorana Đinđića proglase kriminalcem a ubistvo premijera predstave kao obračun srpskih bandi, a ne bi li se konačno odlučili da Puj Pike ne Važi izađe pred novinare i pročita to sramno saopštenje. I šta je tada rekao Puj Pike ne Važi?

Da su Đinđića ubili njegovi, da majka zna da su to njegovi uradili, da Boris Tadić i Zoran Živković takođe znaju ko su ti njegovi koji su doneli odluku a zatim pucali, i jedan ministar zna, i … Pomenuo je još i porodice, mafijaške i Đinđićevu, forsiranje prve i zloupotrebu druge … Svašta je još pominjao Puj Pike ne Važi, a zatim zapretio da će, ukoliko se prozvani ne udostoje da sve lepo priznaju (nije ih Đura dovoljno tukao o.a.), on ponovo izaći pred novinare i ispričati celu istinu, tako mu srpski Bog i vera predaka pomogli. Mašala! I umesto da sutradan ponovo izađe pred novinare, kao što je jelte obećao, Puj Pike ne Važi nije se pojavio sve do jučerašnjeg dana i izjave pred specijalnim sudom. Umesto da Srbiji “otvori oči” kao što je obećao, jer – ako neće oni, mi hoćemo, u tome nas neće sprečiti ni optužbe, ni galama, ni pretnje, ni jeftina demagogija, ni sramotna zloupotreba bola porodice Đinđić – ispade da je ceo pamflet bio samo jeftina politička proza, da od istine u tom pamfletu nema ni “I”, da se od brojnih autora mlađani Puj Pike ne Važi ne seća više ni jednog … narodski rečeno “politički” ćorak!

Ako je neko i pomislio da je ovo tačka na DSS priču o ubistvu Zorana Đinđića, kriminalca a ne Predsednika srpske Vlade, ako je neko pomislio da će se sada perjanice DSS, ogrnuti u bele čaršave, pokajnički prošetati centrom Beograda a zatim bućnuti u Savu (jer Dunav ipak dolazi iz Zapadne Evrope), ako je neko pomislio da će sad Zašto Sam Se Uopšte Probudio Koštunica da izađe i izvini se u ime opravdano odsutnog predsedničkog kandidata i stranke koja ga je iznedrila – prevario se – NEĆE! Kako to uvek i biva – najbučniji moralisti, kako nas uči svetska literarna baština, na kraju gotovo uvek budu prepoznati kao sušta suprotnost onoga za šta se predstavljaju. Razni Bakareci, Tijanići, Ljušići, Ulemeci, Jočići, NIN i ini, nastaviće tamo gde su stali. Puj Pike ne Važi Mihajlov i dalje će obavljati funkciju Generalnog sekretara Vlade (u opisu radnog mesta ne pominje se ni moral, ni posledice žara političke borbe), sve ne bi li onaj što mrzi da se budi i u praksi dokazao da je Vlada još uvek stabilna. A kako i ne bi, kad do zgrade u Nemanjinoj ne dopiru vapaji za istinom i pravdom …

Demagozi i Denuncijanti

E pa ovo je nešto sasvim novo. Nakon Obijača Trafika (Jočića), nakon Bez Prebijene Pare Graditelja (Ilića), posle Malog Demagoga (Dinkića) evo i profesionalnog Denuncijanta (Lalovića) sa originalnim idejama o državi i državnom uređenju. Ministrastvo za rad pokrenulo akciju “Otvoreni telefon inspekcije rada”, da se Vlasi ne dosete, radi se o telefonu u službi radnika, a ne bi li isti skupili dovoljno kuraži da prijave svoje “zle” poslodavce (kad ih ovi potonji nisu već sami prijavili).

Na stranu glupav naziv, jer kako radnici da shvate da treba pozvati “otvoren” telefon, kad je takav “otvoren” po definiciji i zauzet. Na stranu “koincidencija” da se u akciju krenulo par nedelja nakon slične denuncijantske akcije Malog Demagoga a u vezi, jeli, izdavanja fiskalnih računa, na stranu i to što je usvojen falsifikat Zakona o radu (u kohabitaciji Malog Demagoga i Denuncijanta), mene, iskreno, muči nešto drugo. Ne treba se zavaravati da anonimnih prijava neće biti u velikom broju, pa toliko smo moralno posrnuli da nam denuncijacija dođe više kao meditacija, u nedostatku atraktivnijih amoralnih akcija. Mene muči kako će jadni inspektori stići da provere sve te prijave podnete od anonimnih radnika, roditelja, konkurencije … I ne samo što treba “postići” na tako veliki broj prijava, treba ih i više puta kontrolisati, te kako je poslodavac postupio po prijavi, te da nije dotični radnik popio šut kartu nakon par meseci, te ovo te ono … A jadni inspektori, kao što je svima poznato, ne mogu ni bez denuncijacije da postignu ono što Veliki Denuncijant od njih zahteva u okviru redovnog posla. Kaže pomoćnica Denuncijanta da inspektoru treba 5 godina da bi obišao sve privredne subjekte koje pokriva i da se tek onda vrati na početak, pa kako će tek sada jadni inspektori da rade sa ovolikim brojem novih prijava!

Hoće li možda Denuncijant odlučiti da trajno ili bar privremeno angažuje nove inspektore i tako delimično reši problem visokoobrazovanih koji već godinama čekaju na posao (ili makar stranačkog viška nezaposlenih)? Ili će se veliki Denuncijant, kao i mnogi pre njega, dosetiti da se radni učinak najbolje kontroliše kroz organizaciju posla. U ovom poslu, nažalost, to znači da će neki biti “prijavljeni” a neki prijavljeni, kako je već ko “ulepo” sa Denuncijantom, inspektorima i ortacima.

Dve godine od ubistva šefa

Danas se navršavaju dve godine od ubistva dr. Zorana Đinđića, predsednika Demokratske stranke, u to vreme premijera Vlade Srbije. Ne znam da li je došlo vreme da konačno odmerimo veličinu tog gubitka ali kad pogledam Srbiju danas ne vidim više onaj entuzijazam iz perioda 2000-2003, ne vidim trenutno nikoga sa idejom kuda i kako voditi ovu zemlju u XXI veku.

Na vlast su ponovo došli nesposobni, potkupljivi, izlacionisti, antimodernisti, narcisoidne psihopate, protivnici svega i svačega što kao mali nisu naučili od svojih predaka ili nisu slušali od svojih baka pred spavanje. Srbija je konačno pobedila vreme i vratila se u, kako za koga, svoje “najslavnije” doba. Svet nas sve više zobilazi, zaboravlja da postojimo spremajući završni čin predstave – dizanje ruku od nas.

Očito ono što se dogodilo 5. oktobra 2000. nije se završilo kako treba. Nadam se da će generacije koje danas odrastaju na Internetu i ispred kablovskih televizija (jer iskreno nacionalna televizija nije evropsko već trulo lice Srbije) smoći snage da ponovo započnu i OBAVEZNO završe sa oktobarskom revolucijom.

Konačno www.velickovic.net

I bilo je vreme!

Planirao sam s” početka da to bude velickovic.com ali neko se dosetio pre mene i tako evo Vas na adresi www.velickovic.net. Ono što me je konačno prelomilo bilo je mesec dana dugo čekanje da mi ljudi zaduženi za nacionlani DNS registar promene DNS servere jer se mom prethodnom hostu eto svidelo da promeni IP adrese svojih DNS servera. Sve u svemu trebalo mi je 30 minuta da nađem novu hosting kompaniju i zakupim novi domen. U odnosu na mesec dana čekanja – dovoljna razlika.

Civilizacijsko postignuće kragujevačkih poštara

Elem, danas pravo iz svoje banke (da je ne reklamiram) krenem u kragujevačku poštu da platim široj društvenoj zajednici i Telekomu ono što sam, jeli, dužan. Naravno ne malo se iznenadim novouspostavljenim poretkom stvari glede uređenja šalter sale.Za one koji ne poznaju kragujevačku poštu mala napomena – radi se o SPS-ovoj zgradi sa ogromnom šalter salom, sva u uvoznom mermeru, sa bescvetnim zelenim aranžmanima na pultovima za popunjavanje obrazaca (čini mi se da sam primetio i jednog nesrećnika koji je kao fol popunjavao uplatnicu a u stvari krao pelcere), dvadesetak šaltera i … čini mi se da je dovoljno. No da se vratim na priču, ostavim ti ja tako ženu i dete ispred, ne bi li ih poštedeo truckanja uz stepence na ulazu, kad imam šta i da vidim. šalter sala ispresecana plavim vrpcama, razapetim između sjajnih stubića, na kojima je lepo odštampano (za pismene) POŠTA. Ma kakva šalter sala, pomislim, ovo mora da je neko međunarodno takmičenje poštara pošto je sve uređeno više kao ski staza nego kao sala u kojoj treba brzo da završite posao zbog koga ste došli. Baš onako lepo isparcelisano, te staza levo ka šalterima za uplate paralelno pored svakog, jedna kvrgava kroz sredinu za specijalne pošiljke i staza desno, jelte, za direktan prilaz šalteru koji prodaje poštanske suvenire (razne obrasce, uplatnice, koverte, marke nemaju njih su ukinuli odmah posle Nemaca).Brzo snimanje novonastale situacije mi je ostalo kao refleksna reakcija iz vremena dok sam se bavio fotoreporterskim poslom, te se odmah uputim na levu stazu – od ranije mi ostalo bolno sećanje prilikom nekih uplata a i kao što znamo levo je nekako lepše (i srce je na toj strani). Lagano između onih traka razapetih na stubićima, srećom nema gužve pa mogu natenane da prostudiram celu salu i ujedno da kad već prolazim pored svih šaltera pikiram neki slobodan. Na kraju zdepast “civil” zakrčio stazu, zalepio se za šalter i romori o svom slučaju sa poštanskom radnicom. U trenutku okrete se ka meni i kaže – “Evo slobodan Vam je sledeći šalter … ” – ukapiram ja da je baja iz protokola, klimnem glavom pa pravo da se nalaktim na sledeći šalter. Ljubazna neka gospođa brzo je obradila par uplatnica koje sam poneo sa sobom, a što se tiče jedne stare, koju moram da ponovo popunim, kaže – “Uplatnicu uzmite na nekom od prva dva šaltera …”. šta ću nego “ajd Jovo nanovo”, kroz one stubiće natrag pored baje iz protokola, preskočim kvrgavu pa pravo na desnu stazu do altera, tražim uplatnicu, dajem 10 dinara za dinar, a službenik zagledan u monitor ispred sebe mi ih vraća – “Nemam sitno, platićete na šalteru … – kako da ne, mislim se i već krećem nazad na stazu, osvežilo me ovo sa uplatnicom na poverenje. Za to vreme “protokol” se umorio pa na sred staze postavio stolicu, da odmori, zaobiđem ga pa, sad sa prethodnim iskustvom, pravac prvi slobodan šalter.Da ne dužim, posao sam obavio, staze sam dobro prostudirao. Nisam doduše video nijednog poštara na rolerima kako sa torbom i markerom na leđima hita ka prolaznom cilju – izostalo je uzbuđenje takvog sportskog događaja. Nego nešto se posle usput mislim – kako li ta sala izgleda kad se podižu penzije, ili kad je zadnji dan da se plate telefonski računi na primer? Zamislite stotinjak penzionera, drže se za one trake a na šalterima, paralelno od njih, sve po jedan penzioner. Pa kad taj jedan podigne penziju, i krene da izađe, tip iz protokola pušta seledećeg s kraja leve staze. Ovaj se lagano, staračkim korakom, jedva kotrlja ka slobodnom šalteru, usput se oglušujući na komentare svojih sapatnika, tipa “jel može to malo brže”, “ajde bre kilavko, ”oću za života da podignem penziju”, “što ne dođe sutra, promače mi serija” … A tek ako se neko okuraži pa krene preko traka i stubića da odgovara na komentare, lele majko!!!