Zvanično srpsko ICT rešenje

U blogosferi je gotovo nezapaženo prošla najava Ministarstva za telekomunikacije i informatičko društvo srpske Vlade o privođenju kraju projekta izrade prve verzije informatičkog softvera prevedenog na srpski jezik, koji će biti ponuđen besplatno svakom građaninu i malom preduzeću u Srbiji. Razlog može biti kako opšta opsesija medija rešavanjem problema Kosova i Metohije tako i nedostatak bilo kakve “zvanične” informacije na samom sajtu Ministarstva.

Kako se u članku “Od februara 2008. besplatni informatički softver na srpskom”, objavljenom u jučerašnjem BLIC-u (zasnovan na Tanjugovoj vesti), tvrdi, Ministarstvo se ubrzano priprema da građanima i maloj privredi ponudi Linuks distribuciju Fedora i/ili Ubuntu, kancelarijski paket OpenOffice.org, te internet pregledač (Firefox) i klijent za elektronsku poštu (Thunderbird), oba proizvoda iz Mozilla porodice, čime bi se “po prvi put” u ponudi našlo objedinjeno bazično rešenje za “pokretanje” računara na srpskom jeziku – ovaj put sa blagoslovom države i još sve zasnovano na besplatnim i rešenjima otvorenog koda.

Projekat se finansira sredstavima Ministarstva za telekomunikacije i informatičko društvo a cilj je ušteda u uvozu softvera i smanjenje procenta instaliranih piratskih verzija (većinom Majkrooftovih) programa u Srbiji. Osnovna namera Ministarstva je da se pored daljeg zalaganja za legalizaciju softvera na ovaj način izbori i za poboljšanje položaja srpske softverske industrije. Što se samog procesa lokalizacije (misli se verovatno na dovršetak započetog o.a.) na srpski jezik tiče beogradski ETF i FON “zaduženi” su za srpsku verziju Ubuntua i Fedore, Matematički za OpenOffice.org, dok Elektronski fakultet u Nišu radi lokalizaciju Mozilla-inih programa.

Ostaje nejasno da li je proces lokalizacije zapravo samo nastavak rada na dovršenju već postojećih (nekompletnih) prevoda ili se sve radi iz početka, te hoće li Ministarstvo, po okončanju ove faze projekta, jednom kada ponuda “srpskog Linuksa” bude javno dostupna, sve zasluge i pohvale zadržati za sebe zanemarujući pojedince i grupe koji na lokalizaciji rade već godinama. Kako bilo, ovakve “poduhvate” treba pozdraviti pa makar i kao zamenu za dobrobiti deregulacije tržišta telekomunikacija za koju Ministarka Aleksandra Smiljanić niti “ima snage” niti podršku kolega iz Vlade.

Zvanična verzija

U jednom od odgovora Amway distributeru pomenuo sam moratorijum koji je sam Amway uveo na širenje svojih distributerskih mreža, između ostalih i Network 21 (ista mreža koja nezvanično “operiše” u Srbiji), zato što je Ministarstvo za trgovinu i industriju Velike Britanije, nakon sprovedene istrage, pokrenulo tužbu protiv imenovanih organizacija zbog – kako i sam Amway priznaje – predstavljanja distribucije Amway proizvoda na “način koji ne odslikava istinito finansijsku dobit koju ljudi mogu očekivati od učešća u Amway poslu”. Mere poput moratorijuma na prijem novih distributera u Velikoj Britaniji, revizija distributerskog cenovnika “na dole”, izrada novog ugovora za distributere i “zabrana” prodaje “motivacionih materijala” zapravo su predstavljali “otvorenu ponudu” nadležnoj britanskoj regulatornoj agenciji da umesto podnošenja tužbe Sudu Amway-u da kratak predah kako bi isti ispravio “greške” (čitaj višedecenijsku praksu na koju je Amway ranije dragovoljno zatvarao oči) u svom poslovanju.

Umesto očekivanog predaha britanska regulatorna agencija (DBERR) podnela je tužbu Sudu protiv Amway-a i njegovih distributerskih mreža. Postupak je započeo krajem novembra, kraj procesa pred Sudom se očekuje krajem decembra ove a presuda početkom sledeće godine. Ukoliko presuda bude negativna po Amway i njegove distributerske mreže to bi moglo označiti i kraj njihovog poslovanja u Velikoj Britaniji, posledično, možda, i u drugim zemljama Evropske Unije! Uvidevši kako ponuda za “samoregulaciju poslovanja” nije urodila plodom Amway je odlučio da pred Sudom “okuša svoju sreću” a u odluci menadžera Amway-a da se kompanija brani “do poslednje kapi snage” svakako je važna činjenica da je Velika Britanija jedno od najstarijih tržišta, izvan Severne Amerike, na kome kompanija Amway posluje od 1973. godine, kao i dugoročne posledice koje mogu da proisteknu iz gubitka ovog, svakako, sudbonosnog suđenja za Amway.

Trenutno, dok je proces u toku, najzanimljiviji su podaci o obimu i načinu poslovanju Amway-a u Velikoj Britaniji i Republici Irskoj koji su izneti pred Sudom.

Distributeri, njih 39,000, u Velikoj Britaniji imaju godišnji promet između 25 i 30 miliona američkih dolara – pojedinačno $770 po distributeru godišnje ili ti $64 dolara mesečno, što bi i da nije u pitanju promet već zarada, bilo jedva iznad opšte prihvaćene granice siromaštva! Učešće britanskog tržišta izgleda beznačajno i u odnosu na ukupan promet kompanije od 6,4 milijardi dolara (jedva 0,5 odsto) dok su s’ druge strane i britanski distributeri znatno ispod proseka u odnosu na tri miliona (navodnih) distributera širom Sveta koji, po zvaničnim podacima Amway-a, ostvaruju promet, ne zaradu, vredan 6,4 milijardi američkih dolara, odnosno 2,134 američkih dolara godišnje (manje od $100 mesečno!) po distributeru! No kad se umesto proseka prikažu konkretni podaci o distributerima ispada kako:

  • 27,000 (71%) nema nikakav prihod (znači na gubitku je o.a.) od “posla”
  • 11,410 (30%) zarađuje od “posla”
  • 7,492 (od 11,410 ili 20% od ukupnog broja) zarađuje, u proseku, $27 godišnje
  • 101 (0,4%) distributer je ostvario bonus od 75 odsto
  • $240,000 je zarada “najboljih” distributera Trevora i Džeki Louv
  • Trevor i Džeki Louv su 26 godina u “poslu”

Uz porodicu Louv samo se još bračni par Skriven svrstao u dva odsto najbolje plaćenih Britanaca sa zaradama iznad $160,000 američkih dolara dok, primera radi, dvanaest najuspešnijih distributera koji su u “poslu” od 2001. godine zarađuje tek oko $17,000 što je tri puta manje od britanskog proseka. Presek stanja zarada distributera načinjen tokom istrage pokazuje da jedva 0,15 odsto distributera uspeva da “prebaci” britanski prosek od $50,000 godišnje! Tokom istrage došlo se i do zaključaka kako jedva 10 odsto distributera ubira profit od “posla” te da je isti procenat “specijalizovan” za prodaju samo jednog od Amway proizvoda dok samo 6 odsto distributera proizvode kupuje za dalju prodaju (preostalih 94 odsto kupuje za sopstvene potrebe ili da bi ostali u “poslu” o.a.).

S’ druge strane, tvrdi britanska regulatorna agencija, većina proizvoda koji se nude distributerima je precenjena čak i pre nego što distributeri dodaju sopstveni rabat od 20-25 odsto kod dalje prodaje čime se zapravo distributerima smanjuje prilika za prodaju izvan grupe i zapravo podstiče kako prodaja “samom sebi” tako i dalja kupovina motivacionih/obrazovnih materijala za dalje pospešenje prodaje (koje crne prodaje? o.a.). Amway distributeri se i zvanično ohrabruju da zaradu ostvaruju regrutacijom novih članova čime obe strane, Amway mreža i distributer, ostvaruju profit kroz plaćanje članarine, procenat od prodaje proizvoda i promotivnih materijala. Promotivni materijali koji se “preporučuju” kao obavezni vid usavršavanja bez koga nema uspeha u “poslu” pored toga što sadrže obećanja o lakoj zaradi, brzom uspehu i, shodno, luksuzu u kome žive “najbolji od najboljih” zapravo donose profit samo grupici “odabranih” koji ih proizvode i distribuiraju kroz Amway mrežu. Iako je po poslovnim podacima kompanije Amway-a za uspeh (plasman među 20 najuspešnijih ditributera) u ovom “poslu” potrebno najmanje 14 godina to ne sprečava kompaniju da distributerima sugeriše da tokom “uvođenja u posao” potencijalnim kolegama tvrde da se “uz malo napora može postići prihod od $160,000 američkih dolara za isto vreme koje je potrebno za završetak studija” (britanske studije traju 3-4 godine o.a.).

P.S. koristim priliku da upozorim sve koji prate serijal tekstova o Amway/Alticor/Quixtar MLM poslu da tvrdnje iznete u ovom i drugima člancima na ovom blogu predstavljaju lično viđenje autora a ne “konačnu istinu” koju treba prihvatiti “zdravo za gotovo”. Odluka da li si spreman da rizikuješ i uključiš se u ovaj “posao” je, konačno, na tebi, i samo tebi! Što se mog stava tiče on je prilično jasan glede bilo koje slične MLM (piramidalne) šeme i možeš mi verovati ili ne. Svakako utroši još malo truda da proveriš svaku činjenicu i tvrdnju koju ovde iznosim.





Danas nam je divan dan …

Sladoled a goste

Danas mali Milutin slavi svoj prvi i poslednji peti rođendan. U rukama je “sladoled” od vanile načinjen uz pomoć čistog šumadijskog snega … svi ste pozvani da se poslužite sa po dve kugle (možda može i dodatak, nisam pitao) uz obaveznu, bar jednu strofu, pesmice “Danas nam je divan dan” … kao što i sami vidite Milica se već uveliko poslužila …

[audio:http://blog.velickovic.net/wp-content/uploads/rodjendanska.mp3]

Svako može da bude Predsednik

“Dobar dan, ovde Predsednik Islanda, Olafur Ragnar Krimson, molio bih Predsednika Buša …” – ovako je otprilike pre par dana započeo razgovor 16-ogodišnjeg studenta sa Islanda, Vifila Atlasona, sa operatorom telefonske centrale Bele Kuće. Bio je to ujedno i prvi od razgovora koje je imao sa poslenicima Bele Kuće jer je u nastavku razgovora prebacivan sa lokala na lokal kako bi se proverio njegov identitet. Ispitivan je o činjenicama iz života islandskog Predsednika da bi na kraju, prema sopstvenom tvrđenju, nakon što je položio “proveru identiteta”, Vifil sa ličnom sekretaricom Predsednika SAD utanačio konkretan termin telefonskog razgovora sa “zauzetim” kolegom. Vifilova tajna za polaganje testa identiteta je jednostavna – koristio je podatke iz članka o Predsedniku Islanda objavljenog na online enciklopediji Wikipedia kao polaznu i još par Internet prezentacija kao dodatni izvor informacija – i prošao “kao kroz sir”.

“Bilo je to kao prolaz kroz kontrolne punktove. Na svojo strani imao sam “otvorenu” Wikipediu i još par sajtova tako da u osnovi nije bilo teško.”, kaže Vifil, dodajući da su mu za “kontrolna” pitanja pali,između ostalog, datum rođenja, imena roditelja, mesto rođenja islandskog Predsednika.

Sad koliko stoji tvrdnja mlađahnog studenta o lakoći prolaska kroz “kontrolne punktove” možda ponajbolje svedoči promptna poseta lokalne policije iz malog ribarskog gradića Akranes na zapadnoj obali Islanda. Nakon razjašnjenja motiva “lažnog poziva” Vifilovom željom da na bilo koji način stupi u kontakt sa američkim Predsednikom i iskoristi priliku da ga pozove na Island sve se završilo na izricanju usmene opomene. Sam Vifil, koji zahvaljujući obelodanjivanju ovog “poduhvata” danas uživa simpatije građana Islanda kaže kako je cela “šala”, bez obzira na posledice, bila vredna uloženog truda.

Da nekome padne napamet da se februara sledeće godine pozove Belu Kuću i predstavi se kao novi srpski Predsednik – ovakvi “štosevi” sigurno mu ne bi upalili pri zakazivanju razgovora. Ne zato što je obrazovni sistem Srbije lošiji od islandskog već što bi pitanja bila puno “ozbiljnija”, nešto kao:

  • Da li Vi Borise povremeno ubrizgavate kolagen u ušne resice?
  • Mister Nikolic is it true that you were lately involved in practicing R pronounciation to be like Seselj’s?
  • Koliko ste tačno puta Velimire želeli da dognate, nagnate pa sadžgate karlu Del Ponte?
  • Čedo brate šta bi sa onim papirima iz Ambasade?
  • Gospodine Lijander Palma koja je vaša normalna dnevna doza ukrajinskih steroida?
  • Druže Šećerovski kada ste Vi zapravo prvi put umrli?
  • Gospodine Maršićanin!!! Zar ste Vi uopšte i učestvovali na izborima?

…e ovde nikakva enciklopedija, osim možda kakve specijalizovane zoološke, ne pomaže!

O’š da pujdam Džekija na tebe!

Još jedna zezalica, ovog puta nije za kupatilo već više onako tehnološko-psihološka. Situacija: imate problema sa svojim stonim ili prenosnim računarom, šta god da pokušate zver koju još uvek otplaćujete na kredit ni da se mrdne, uz svo svoje tehničko znanje imate osećaj da ste jebena stranka u ovom socio-tehnološkom spoju. Rešenje postoji – izvadite svog popularnog ljubimca Džekija, utaknete u slobodan USB priključak i – vidi čudo – sada je jebena strana neposlušni računar, a vi, zavaljeni u kancelarijsku stolicu s’ točkićima uživate u predstavi.