Lora – svjedočanstva

Hrvatska televizija na svom drugom kanalu u okviru dokumentarnog serijala Tragovi večeras od 20:10 emituje svedočenje o logoru Lora i iskustvima onih koji su u njemu “boravili”. Možda nije zgoreg preporuka nacionalnom servisu “Evropske Srbije” da se bar u ovom segmentu društvenog života – suočenjem sa sopstvenim zločinima – ugleda na komšije!

HTV 2, Lora – svjedočanstva

Što se događalo u splitskom zatvoru Lora od 1992. do 1996.? Svjedočanstva više desetaka ljudi iz Splita, Bosne i Hercegovine i Srbije koji su prošli splitski zatvor govore o mučenjima i ubojstvima civila i ratnih zarobljenika. O toj temi Nenad Puhovski i njegova kuća Factum snimili su dokumentarac “Lora – Svjedočanstva” koji će prikazati HTV. Nakon dokumentarnog filma slijedi rasprava u studiju HTV-a. Voditelj: Aleksandar Stanković

Mladoženja okreni se levo …

Tezak izbor

… pa pogledaj svoje luče belo … oooops … ni levo, ni desno, ni ispred ni iza, ni gore ni dole nema mladice ni od korova! Ne nije pobegla, i ne ne radi se o Srbiji (zemlji da prevrne) – Kina će do 2020. godine imati gotovo 30 miliona “mladoženja” u napred opisanoj situaciji kao direktnu posledicu kampanje “Samo jedno dete u porodici” započete davne 1979. godine. I ne samo Kina, što zbog sličnih kampanja usmerenih na kontrolu priraštaja stanovništva što zbog dostupnosti savremene dijagnostike, i druge zemlje azijskog kontinenta, poput Indije, Avganistana, Nepala, Pakistana i Južne Koreje naći će se u sličnoj situaciji tvrdi se u izveštaju Fonda Ujedinjenih Nacija za Stanovništvo objavljenom 2005. godine.

U istoj 2005. godini u Kini se na svakih 100 devojčica rađalo 119 dečaka, u nekim provincijama i do 130. U indiji situacija još nije tako dramatična – na svakih 100 devojčica rađa se 111 dečaka ali je zabrinjavajuće što taj odnos nastavlja trend koji je započeo 1961. godine kada je odnos bio 100/102, 1991. godine 100/105 a 2001. godine 100/108. Slična situacija je i u drugim pomenutim azijskim državama. Suočene sa pravom eksplozijom broja stanovnila mnoge azijske zemlje uvele su restriktivne programe kontrole rađanja i planiranja porodice tokom poslednjih decenija XX veka. S’ druge strane stanovništvo kome su postale dostupne savremene dijagnostičke metode određivanja pola deteta, suočeno sa sveprisutnom bedom i siromaštvom u ruralnim delovima najmonogoljudnijih država Sveta sve češće se odlučuje na korišćenje “prava izbora” pola deteta u skladu sa “svijetlim tradicijama” i u cilju očuvanja ili poboljšanja svoje ekonomske pozicije u društvu.

Pojavi povećanog broja abortusa ženskih fetusa i deceubistva tek rođenih devojčica istraživači su nadenuli i ime – “nestale devojčice”. Svake godine u Aziji, prema konzervativnim procenama, “nestane” preko milion devojčica! “Opravdanja” za abortus ženskog fetusa i deceubistvo ženskih beba neposredno po rođenju se razlikuju od zemlje do zemlje, ali se u biti svode na tradiciju i ekonomski interes. U Kini se smatra da će sin biti nastavljač porodične loze koji će se, u nedostatku državnog penzijskog sistema, starati o svojim ostarelim roditeljima. Otuda i odstupanja od principa “Jedno dete po porodici” – u slučaju kada je provorođenče devojčica, parovima se nakon pet godina daje dozvola za drugo dete! U indiji, gde je zabranjena upotreba ultrazvuka za određivanje pola deteta, postoji izreka da je “Odgajanje devojčice je kao zalivanje komšijske bašte”. Patrijarhalni društveni odnosi, posebno izraženi kod Sika i Hindusa, dečake prepoznaju ne samo kao naslednike već i kao ekonomsku dobit “još jednog para ruku” koje stiču za porodicu dok devojčice u takvom svetu predstavljau “još jedna gladna usta” koja će se neminovno udati i napustiti roditeljski dom odnevši sa sobom “bogat miraz” i tako umanjiti ionako malo “porodično blago”. Ono što je zajedničko za sve zemlje koje se suočavaju sa problemom “nestalih devojčica” je da odluku o odbacivanju nerođenog ili novorođenog deteta uglavnom donose muževi podstaknuti pritiskom sopstvene porodice. Majke u takvom odnosu snaga, na “tuđem terenu”, bivaju pretvorene u puke mašine za rađanje i produžetak porodične loze.

Sredinom XIX veka suša, glad i invazije skakvaca dovele su do dramatičnog porasta slučaja deceubistva devojčica na severu Kine. Deceubistvo kao način za “smanjenje broja gladnih usta” je bilo tako izraženo da se odnos između muškaraca i žena popeo na 130 muškaraca naspram 100 žena. Agresivni mladići, u nedostatku mogućnosti osnivanja porodice, organizovali su se u bande koje su imale sopstvena utvrđenja i paradržavnu administraciju. Bande su gotovo 15 godina nesmetano vladale kako teritorijom tako i životima svojih 6 miliona podanika u okviru događaja koji istorija beleži kao “Pobunu u Nienu”. Iako u strogo kontrolisanom kineskom društvu nema naznaka kakve slične pobune, kriminolozi ipak beleže oštar porast stope kriminaliteta.

Zatvor za lepo pisanije

Istorijat egipatske luke Aleksandrija seže u daleku prošlost ljudske civilizacije. Primorsko mesto Rhakotis dolaskom Aleksandra Velikog, 334. godine p.n.e., dobija svoje današnje ime kao i mnogobrojna druga mesta koja su se našla na putu ratnih pohoda Aleksandra Makedonskog i od tada ovaj grad, u Helensko doba drugi po veličini i bogatstvu iza Rima, postaje nezaobilazna odrednica izučavanja istorije ljudskog roda. Bogata luka u istorijskim spisima ostala je upamćena i kao dom Aleksandrijskog svetionika (srušen u zemljotresu u XIV veku) – jednog od sedam čuda starog Sveta. Aleksandrija je i grad u kome je početkom III veka p.n.e. egipatski vladar Ptolemej II osnovao Aleksandrijsku biblioteku danas simbol mesta na kome je bilo prikupljeno sveukupno znanje Starog Sveta. Aleksandrijska biblioteka tokom svog viševekovnog postojanja delila je sudbinu grada i bila na udaru brojnih osvajača da bi (verovatno) krajem 7 veka n.e. kolekcija pisanih tekstova u biblioteci postala zanemarljiva. Oktobra 2002. svečano je otvorena Biblioteka Aleksandrina, bibliotečki kompleks vredan 220 miliona američkih dolara, sa kapacitetom od 8 miliona knjiga, zamišljen je da nastavi tradiciju slavne prethodnice i samom gradu povrati nekdašnju ulogu i sjaj u svetu obrazovanja i očuvanja ljudskog znanja.

Iako je mnogo mlađi od Aleksandrijske biblioteke Abdul Kareem Suleiman Amer, rođen 1984. godine, danas simbolično predstavlja paradokse moderne egipatske države. Sud u Aleksandriji danas je izrekao presudu ovom 22-ogodišnjem blogeru i odredio mu kaznu od četiri godine zatvora za delo uvrede Islama (3 godine) i egipatskog Predsednika Hosni Mubaraka (1 godinu) – jednog od pokretača ideje osnivanja nove Aleksandrijske biblioteke daleke 1974. godine. Abdul Kareem, do skora student Šerijata i Prava na Univerzitetu Al-azhar u čijem se okviru nalazi i biblioteka Aleksandrina, prvi je i jedini od desetina blogera koji su tokom 2006. godine uhapšeni zbog tekstova objavljenih na Internetu. Kako piše u zanimljivoj biografiji ovog mladića, objavljenoj na Wikipediji, svemu je kriva mladalačka pobuna protiv konzervativnih profesora koji su, po njegovom mišljenju, sprečavali svaku iole slobodniju raspravu na Univerzitetu kao i protiv ponašanja egipatskih vlasti u slučaju verskih sukoba u Aleksandriji između Kopta i Muslimana u oktobru 2005. godine

Pričaj globalno, grebi se lokalno iliti videla žaba da se konji potkivaju …

Priča oko privatizacije lokalnih opštinskih medija započeta je još davne 2001. godine, započinjanjem procedure za donošenja Zakona o informisanju (delom i Zakona o radiodifuziji i privatizaciji) koji je konačno u Skupštini usvojen aprila 2003. a nakon toga naknadno izmenjen septembra 2006. godine kako bi, između ostalog, bio odložen rok za privatizaciju opštinskih medija do sledećih lokalnih izbora tada planiranih za 2008. godinu. Ovog vikenda u Kragujevcu je održan (nereprezentativan) skup lokalnih opštinskih medija Kragujevca, Niša, Subotice i Novog Pazara, predstavnika NUNS-a, RRA i lokalne kragujevačke vlasti pod nazivom ”Regionalni javni servis ili privatizacija”. Sa skupa je u etar odaslata poruka kako će u narednih 10 dana biti pokrenuta inicijativa za promenu važećih propisa kako bi se omogućilo stvaranje regionalnih servisa da bi stanovnici unutrašnjosti imali pravovremene informacije o sredini u kojoj žive – jer kako kažu pojedini učensnici (pogodite koji!) – Privatizacija lokalnih elektronskih medija ozbiljno preti da ugasi sve lokalne radio i televizijske stanice, a predstavnici subotičke, novoparazrske i kragujevačke televizije okupljeni na okruglom stolu sumnjaju da će Nacionalni javni servis RTS, moći da nadomesti njihov nestanak s medijske scene Srbije. Veljko Samolov, generalni sekretar NUNS-a, u skladu sa težnjama domaćina skupa, istakao je da – “Nacionalni javni servis ne odgovara zahtevima gledalaca u unutrašnjosti, te da je potreba za regionalnim javnim servisima utoliko veća. Građanin ove zemlje ima pravo da zna šta se dešava, ne samo u svojoj lokalnoj sredini, već i u zemlji. Da li je on zaista adekvatno, brzo, tačno, profesionalno obavešten šta se tačno dešava u zemlji? Mislim da nije. Javni servis je danas samo promenio ime, dobija pretplatu a ponaša se i dalje kao partijska televizija”. Najupečatljiviji i najrealniji odgovor na problematiku kojom se skup bavio dao je Slobodan Đorić, član RRA, konstatacijom da se sa inicijativom zakasnilo. Što se tiče RRA, mi smo nemoćni da bilo šta zaustavimo. Naprotiv, naš je zadatak da što pre okončamo ceo proces legalizacije, da bi emiteri znali na čemu su”. Predstavnici prisutnih lokalnih medija kritikovali su i način finansiranja RTS-a kroz pretplatu, smatrajući da deo sredstava treba da dobijaju i opštinske televizije.

Čini mi se da su urednici kragujevačkih, i još par opštinskih medija, još pre dve godine (kada su “glave sačuvali” zahvaljujući neprestanoj potrebi za održanjem kvoruma u Narodnoj Skupštini) propustili priliku da sačuvaju svoje foteljice i prestižne titule koje su im nove lokalne vlasti udelile za pregalaštvo u kampanji 2004. godine i još tada zaustave svaku dalju raspravu na temu privatizacije opštinskih (čitaj partijskih) medija. Sad kada se akteulizuju izbori na svim nivoima isti ljudi koji su kragujevačku RTK stavili u službu jednog čoveka – gradonačelnika Stevanovića – i od jedne koliko toliko pristojne medijske kuće napravili “policijski glasnik”, sprovodeći pogrom nad funkcionerima prethodne lokalne vlasti ponovo su se dosetili priče o potrebi za lokalnim i regionalnim javnim servisima. Ponukani “užasavajućim” rezultatima poslednjih izbora ljudi koji su novinarsku profesiju u Kragujevcu srozali na najniže grane čine poslednji pokušaj da demagogoijom o “lokalno orijentisanom, slobodnom i nezavisnom novinarstvu” sačuvaju pozicije stečene u ovdašnjem spahiluku Veroljuba Stevanovića.

Nova kubanska revolucija

Kada je svojevremeno Bill Gates nazvao kako pirate tako i pregaoce slobodnog i software otvorenog koda “nekom vrstom komunista modernog doba” verovatno nije ni slutio da će upravo komunistička Kuba tu sarkastičnu izjavu prihvatiti sa ponosom. Pre par dana na Kubi je otvoren sajam Informatica 2007. u okviru koga se održavaju brojni naučni skupovi koji se, između ostalog, bave i aktuelnim temama poput doprinosa ICT održivom razvoju, ulozi ICT u doživotnom i obrazovanju na daljinu, primeni ICT u zdravstvenom sistemu, e-Vladi i opštoj informatizaciji društva, multimedijom i virtuelnom realnošću, bezbednošću informacija i tehnologija, primeni ICT u razvoju omladine i lokalnih zajednica, elektronskom trgovinom … i konačno trenutnim stanjem i budućnošću primene FOSS, pre svega u državnim institucijama, njegovom značaju za različita društva, kao i odnosu društvenih i ličnih interesa a sve u cilju daljeg slobodnog i održivog razvoja čovečanstva.

Na svečanom otvaranja 12-og po redu sajma Komandant Revolucije (čitaj Ministar informatike i komunikacija) Ramiro Valdes Menendez u svom obraćanju istakao je kako je Kuba bila “primorana” da se u javnom sektoru okrene prema operativnim sistemima poput Linuksa i FOSS jer su korisnici vlasničkog software na Kubi bili uskraćeni za preuzimanje programskih zakrpa od američkih proizvođača po osnovu blokade uvedene na kubanske IP adrese. Ministar, pardon, Komandant je takođe optužio Microsoft za prikrivenu saradnju sa vojnim i civilnim obaveštajnim službama na štetu Kube, proglasivši polje ICT novim “bojištem protiv svetskog imperijalizma”. Najveću pažnju gostiju i izlagača privukao je Richard Stallman, poslenik FSF i FOSS pokreta, koji je u svom izlaganju u okviru 3rd International Workshop on Open Source Software ponovio kako vlasnički software predstavlja bezbednosnu pretnju sve dok korisnik nije u mogućnosti da ima potpuni uvid u kod i rad programa, pritom poredeći posledice zakona u oblasti autorskog prava sa pretnjama zatvora za one koji koriste, menjaju i primenjuju tuđe kulinarske recepte.

Kod izlagača primetno je bilo prisustvo telekomunikacionih i IT kompanija ia Kine kao i predstavnika ICT sektora iz “pobunjeničke” Venecuele, zemlje koja je jedan od predvodnika FOSS revolucije u ovom delu Sveta. Kako bilo, veliki broj učesnika, teme kojima su se naučni skupovi bavili kao i mogućnosti uvida u razvoj ICT u Južnoj Americi i Karibima, pa i činjenica da je konferencija održana na Kubi, “izolovanoj” kako iznutra tako i spolja, dovoljan su razlog da posetite zvaničnu prezentaciju manifestacije Informatica 2007.

Veni, vidi … ma bidi idi

Pametni a nesposobni
Foto: Služba za informisanje SG Kragujevca

Ekipa na slici, u najboljim godinama za titoističke aparatčike (prosek 62 godine), danas je u Skupštini Grada Kragujevca predstavila “zajednički napor” veliku promotivnu kampanju “Veni, vidi, invest in Kragujevac”, delo tima stručnjaka grada Kragujevca, Regionalne privredne komore i (u okviru iste te komore) Agencije za promociju investicija i podršku biznisu centralne Srbije čiji je cilj ne samo da promoviše investicione mogućnosti grada već i podizanje nivoa konkurentnosti regiona centralne Srbije na tržištu stranih dirketnih investicija. Privredno-politički krem “doline gladi” predstavljaju (s’ leva na desno) Predrag Lučić direktor Agencije za promociju investicija i podršku biznisu centralne Srbije, predsednik Regionalne privredne komore Dušan Puača, gradonačelnik Kragujevca Veroljub Stevanović i Dragan Ranković glavni gradski stručnjak za upravljanje projektima (u Skupštini Grada naravno).

Po rečima “stručnjaka” promotivna kampanja “Veni, vidi, invest in Kragujevac” sastoji se iz tri grupe aktivnosti a jedna od najvažnijih je Investiciona konferncija centralne Srbije koja će 7. maja biti održana u kragujevačkom hotelu “Šumarice” na kojoj će svoje potencijale predstaviti grad domaćin i opštine centralne Srbije i koje će tog dana potpisati i konvenciju o zajedničkom nastupu odnosno pozicioniranju u Evropi. Kragujevac i Regionalna privredna komora predstaviće se, takođe u maju, na Investicionom sajmu u Beču u okviru štanda SIEPE a početkom juna u Briselu. Treća aktivnost je trodnevna sajamska manifestacija “Italija u Kragujevcu” predviđena u periodu od 8. do 10. maja..

Kao što o proizvodu prvi sud formirate na osnovu ambalaže u koju je zapakovan tako i o nekoj promotivnoj kampanji prvi utisak stičete kroz upoznavanje sa sloganom kampanje. Plašim se da su se, najblaže rečeno, nespretnom parafrazom čuvene latinske izreke (Veni, vidi, vici) Julija Cezara iz 47 godine p.n.e. izgovorene prvi put u originalu pred Rimskim Senatom, u prvom licu jednine i prošlom vremenu, političari i privrednici koji stoji iza najnovije Verkoističke kampanje dobrovoljno pridružili kragujevačkoj “pačjoj školi” a Kragujevac i njegove žitelje po ko zna koji put javno izvrgli ruglu i podsmehu civilizovanog sveta. Pismeni i iole obrazovani kragujevčani, koji se ujutro prvo umiju pa izađu na ulicu, nažalost, nemaju načina da ovakve “kapitalne kampanje” bar gramatički poprave i jezik, pa bio to i mrtvi latinski, zaštite od naleta primitivnog političkog buljuka Veroljuba Stevanovića i (poslovnih) prijatelja …

Uticaj Toma Kneževića na revoluciju u kadrovskoj politici srpskih partija

Tomislav, Tomi .. Toma, Tomo, svejedno – direktor novosadskog pozorišta mladih, štrajk i, konačno, prebijanja glumaca pozorišta kao konsekvenca neblagovremenog suprotstavljanja (partijskom) inatu, samoprecenjenosti i ličnom osećaju prepodobnosti, podstaknutom “bezrezervenom” političkom podrškom, vrhunac je 4-mesečnog sukoba na relaciji “politika-profesija”. Posledice ćemo tek videti ali ne nadajmo se previše …

Sukob Tomislava Kneževića, kao predstavnika lokalnih (tobož demokratskih, suštinom despotskih) vlasti, i glumaca u štrajku, kao predstavnika (još) jedne “potcenjene” profesije srpskog miljea, i nisu toliko bitni za ovaj članak koliko su primer za “modus operandi” kadrovanja političkih stranaka u Srbiji. Nemanje političke volje i nedostatak osećaja za pravovremen obračun sa “mangupima u sopstvenim redovima” nije karakteristika samo partija koje su upletene u ovaj slučaj (SRS i DSS) – to je opšta odlika svih stranaka koje danas učestvuju na svim nivoima vlasti u Srbiji. Merilo političkog (uticaja) uspeha u državi, gradu, palanci, selu, u društvu u kome je “vlast” najveći igrač na tržištu nisu napredak društva i blagostanje stanovništva već “koliko smo naših” postavili u upravljačke i ine strukture. U toj besmislenoj matematici nebitno je da li se radi o guverneru Narodne Banke, direktoru Pozorišta mladih ili šefu službe održavanja toaleta pokraj autoputa, važan je samo trenutni rezultat – “NAŠI” : “NJIHOVI”. Ovi “NAŠI” – bezgrešni, nepogrešivi, prepametni, presposobni (ako nisu – naši su!) – lepi i poslušni u pičku materinu. Oni “NJIHOVI” stoka, lopovi, saboteri “svetlog puta” i trenutne političke vizije, pokvareni, beskrupulozni, BRE prosto nisu “NAŠI”!

Polomljena rebra i nosevi, novinarske hajke, policijski i sudski progon, otpuštanje “nepodobnih”, sprečavanje napretka, urušavanje produktivnosti i ekonomskog potencijala javnih preduzeća, mala su cena naspram, naizgled jednostavnog, priznanja da i “NAŠI” nekad mogu da pogreše ili da i “NJIHOVI” budu korisni za zajednicu. Politika je u Srbiji još uvek igra “velikih” brojeva u kojoj pojedinac i/ili pojedinačne profesije uvek gube.

Virtuelna ambasada

Švedski institut i Vlada Švedske preko svog portala sweden.se najavljuju skoro otvaranje prve zvanične virtuelne ambasade u okviru virtuelnog sveta Second Life. Virtuelna švedska ambasada biće replika prezentacije švedske amabasade “Švedska kuća” (House of Sweden) u Vašingtonu i prvenstveni cilj će biti promocija Švedske i njenih kulturnih i industrijskih potencijala zainteresovanim “cyber” žiteljima. Planovi daljeg razvoja virtuelne ambasade uključuju i kupovinu ostrva u okviru virtuelnog sveta na kome će zainteresovane švedske kompanije moći da postave sopstvene virtuelne kancelarije. Virtuelna ambasada neće nuditi putna dokumenta niti vize već je po rečima Olle Waestberg-a, direktora Švedskog Instituta, zamišljena kao originalan i napredan način komunikacije sa sve probirljivijim korisnicima informacija. Naša je namere da ciljne grupe potražimo tamo gde su najprijemčivije za informacije koje nudimo.

Prema jutrošnjim podacima virtuelni 3-D svet Second Life, koji kreiraju njegovi stanovnici dok tehnologiju obezbeđuje američka kompanija Linden Lab, ima 3,356,705 “stanovnika” (gotovo trećina od njih se “nastanila” u poslednjih par meseci) koji su se tu “doselili” od 2003. godine kada je Second Life započeo sa radom.

Sad svako će reći da je nešto više od 3 miliona korisnika malo u poređenju sa auditorijem koji ima CNN ali ta razlika u brojevima i osećaj za moderno je upravo ono što vest klasifikuje kao senzaciju i gura je na prve strane svetskih medija. Miodraže Popoviću čini mi se da je vreme za ostavku davno isteklo!