Providan si kao prozor

Olupina broda na Tuvalu ostrvima (c) Paeniu family

Ostrva Tuvalu, smeštena u Pacifičkom okeanu, prostiru se na “celih” 26 kvadratnih kilometara i najmanja su država na svetu po broju stanovnika (oko 12,000). Ova “minijaturna” nacija koja je svoju nezavisnost od Velike Britanije “izvojevala” 1978. godine, zbog nemara ostatka Sveta spram klimatskih promena suočena je sa mogućnošću nestanka. Kroz 50 godina, kako sada stvari stoje, četiri ostrva i 5 atola na kojima se prostire Tuvalu naći će se ispod površine okeana. Proteklih godina, apeli predstavnika Tuvalua na savest čovečanstva nisu urodili plodom a hoće li u budućnosti ostaje da se vidi!

Na drugom kraju Sveta, jedna druga nacija, sa daleko bogatijom tradicijom i istorijom, uverena je da joj, slično stanovnicima ostrva Tuvalu, preti nestajanje zbog nerazumevanja “velikog Sveta” i nepravde koja joj je učinjena. Razlika između ove dve nacije koje, pretpostavljam, i ne znaju jedna za drugu, je što Tuvaluanci svoje tvrdnje mogu da potkrepe konkretnim dokazima dok su, s’ druge strane, srpske tvrdnje o nepravdi i nerazumevanju zasnovane na imbecilnoj veri u stvarnost legendi i svakodnevnog življenja u pohabanim istorijskim mitovima.

Srbija se danas, na početku XXI veka, sa izazovima “odbeglog” Sveta suočava slično orkestru sa Titanika – upornim negiranjem stvarnosti koje se, zavisno od društvenog položaja, manifestuje na razičite načine. Ima tu svega – od promuklog krika za kosmičkom Pravdom, preko primitivnog pravdanja gluposti mase, pa sve do, posledično, bestijalnog iživljavanja nad svim onim što u svesti “srpskijeh ameba” (“niti momak, nit’ đevojka”, humani nusproizvodi obrazovnog sistema jednog samoizolovanog društva, o.a.) predstavlja simbole spoljnog i različitog. U Srbiji danas sve ono što je “različito” (nejedinstveno o.a.) postaje žrtva nemoći većine jednog naroda i njegove elite (čuj, elite!) da se nepristrasno, bez mitskih emocija, suoči sam sa sobom i svojim (ne)delima iz bliske i dalje prošlosti. Sve ono što je u Srbiji danas “različito” samim tim je i u sukobu sa predstavom Sveta jedne, u svakom pogledu, zanemoćale nacije, izmorene životom bez života, bivstvovanjem u svetu legendi i mitova, većinski uverene u sopstvenu samodovoljnost i samoprojektovanu posebnost, zastrašene tranzicijom i socio-tehnološkim napretkom, konačno, jedne većinski bezvoljne i bezidejne nacije spremne da oćuti i istrpi svaku glupost koja joj se ponudi.

Ako nije nemoć otkuda toliko nasilje i bes? Ako je Svet u krivu kako to da su samo Srblji u pravu (Ruse ne računam oni su tu ionako samo zbog para)? Ako je u pitanju Pravda kako to da važi samo za 15 odsto teritorije a ne i za stotine hiljada Albanaca koji u Srbiji nemaju ni pravo glasa? Ako ima ideja i vizija budućnosti kako se sjediniše (navodno) različiti polovi političkog i društvenog života? Ako nije samodovoljnost i, navodna, posebnost kako je policija (državni instrument sile o.a.) lakonski dozvolila paljenje (probranih) stranih ambasada? Ako nije bezvoljnost zašto su ulice bile sablasno puste 17. februara a demonstranti za “veliki” miting skupljani s’ konca i konopca? Ako ne živimo u iracionalnom kako onda ne vidimo da koliko sutra isto ono opravdanje za razbijanje “providnih prozora” ambasada može biti primenjeno i na nas, naše porodice, prijatelje, poznanike, sugrađane?

Leave a Reply

Ово веб место користи Акисмет како би смањило непожељне. Сазнајте како се ваши коментари обрађују.