Ne mogu deca da spavaju!

Da polemike oko globalnog zagrevanja nisu samo deo sveta odraslih pokazuje nedavno objavljena studija spoznaje problema globalnog zagrevanja i potrebe reciklaže otpada. Studija je urađena na uzorku od 1,150 dečaka i devojčica, uzrasta od 7 do 11 godina, po narudžbini britanskog lanca trgovina Somerfield i predstavlja vrhunac kampanje “Bag’s for Life” (Kese za život) kojom lanac supermarketa želi da skrene pažnju na problem reciklaže jer od ukupno 17 milijardi plastičnih kesa koje dobiju u prodavnicama britanski potrošači odbace svake godine 8 milijardi. Kampanja se sastoji u podsticanju ekološke svesti kupaca tako što će kupci za pet starih plastičnih kesa dobiti na poklon “Kesu za život” koja ne samo da je dva puta veća, traje do 25 duže od obične već ju je moguće i reciklirati. Kompanija Somerfield svake godine reciklira 60,000 tona kartona i 3,000 tona plastike zaostalih u magacinima njenih 977 prodajnih objekata. Po rečima Pita Vilijamsa, PR predstavnika kompanije, “deca su izložena posledicama kao i svi drugi. Dok su odrasli spremni da zanemare činjenice i okrenu glavu na drugu stranu, ova studija jasno pokazuje da globalno zagrevanje ne ugrožava samo buduće generacije već i dobrobit dece sadašnjosti.”.

Evo i malo statističke prezentacije šta na temu globalnog zagrevanja i klimatskih promena kažu deca:

  • kao posledica globalnog zagrevanja od kojih se najviše plaše deca navode uticaj na kvalitet zdravlja i “umiranje pre vremena”, mogućnost potonuća priobalnih gradova i regiona kao i brigu za dobrobit i opstanak životinja
  • svako 4. dete za problem globalnog zagrevanja krivi političare
  • svako 7. misli da njegovi roditelji ne čine dovoljno na rešavanju problema globalnog zagrevanja
  • svako 20. dete smatra da su klimatske promene “dobra stvar” pravdajući to produženjem svog omiljnog godišnjeg doba – leta
  • svako 10. misli da je reciklaža povezana sa vožnjom bicikla dok ostala dobro razumeju ovaj pojam odraslih
  • svako 2. je uznemireno mogućim posledicama koje izazivaju klimatske promene
  • svako 10. dete tvrdi da zbog straha za budućnost Planete često ne može da spava!

Pre par dana u SAD kompanija IKEA, shvatajući svoju društvenu odgovornost, i zvanično je postala prvi maloprodajni lanac koji kupcima naplaćuje 5 centi ukoliko žele da robu ponesu u plastičnim kesama. Ova praksa je već ustaljena u maloprodajnim objektima u Velikoj Britaniji od juna prošle godine a rezultirala je smanjenjem potrošnje plastičnih kesa za 95 procenata! Na ovaj način IKEA pokušava da, slično lancu Somerfield, na drugoj strani okeana skrene pažnju i doprinese rešenju problema koje uzrokuje 100 milijardi plastičnih kesa odbačenih svake godine u SAD, i koji variraju od davljenja životinja do zapušenja vodovodnih i kanalizacionih instalacija.

Za sreću je potrebno …

… znanje, novac, čokolada, prava ljubav … ko bi ga znao 100 ljudi 100 ćudi … da ne pričam o različtostima prohteva i mišljenja o sreći šest milijardi ljudi koji sa nama dele ovu planetu. Različita pojedinačna mišljenja o tome šta čoveka ili ženu čini srećnima ni u kom slučaju nisu prepreka za naučnike, posebno psihologe i psihijatre, da odustanu od pokušaja generalizacije jednog tako neuhvatljivog pojma kao što je sreća. Proučavanja i “proučavanja” na temu “sreće”, posebno u psihologiji, privukla su veliku pažnju “običnog sveta” pa smo tako danas u prilici da nam se sreća i uspešni recepti kako do nje doći nudi na svakom koraku. Pregršt knjiga, reklame, mistične mantre, pouke drevnih i modernih civilizacija, prpeoruke mistika i uspešnih ljudi samo su deo ponude na tržištu sreće – iste te sreće čijem postizanju u životu po “defaultu” stremimo.

Profesor psihologije na Univerzitetu u Ličesteru, Adrian White, samo je jedan od brojnih pripadnika akademske zajednice koji se u okvirima pozitivne psihologije bavi proučavanjem sreće, ili kako to profesor White naziva “subjektivno blagostanje” (SWB – Subjective well-being). U svom radu “A Global Projection of Subjective Well-being: A Challenge to Positive Psychology?” (Globalna projekcija subjektivnog blagostanja: Izazov pozitivnoj psihologiji) Profesor White na osnovu ukrštenih podataka iz više izvora po prvi put je objavio mapu sveta na kojoj se “raspodela sreće” prikazuje na globalnom nivou – tamnijim nijansama označene su “srećnije” nacije a osećaj sreće “nacionalno” bledi kako su nijanse svetlije. U zaključku, koji ide uz mapu, konstatuje se da je osećaj “subjektivnog blagostanja” blisko povezan sa zdravljem, ekonomskim bogatstvom i mogućnostima za obrazovanje.

Mapa srećnih nacija

Srbije na “mapi sreće” nema (sve bivše jugoslovenske republike projektovane su na prostor nekadašnje SFRJ!) da li zbog crnogorskog referunduma koji je netom bio završen kada su prikupljani podaci za izradu mape da li zbog poslovične srpske “posebnosti” u svemu pa i u potrepštinama za sreću – teško je reći – u svakom slučaju kakvi smo bolje i da ne znamo “koliko smo srećni”.

Isterivanje đavola

U junu 2005. susednu Rumuniju potresla je (crkvena) afera vezana za ritual egzorcizma obavljen u manastiru Svete Trojice u gradiću Tanaku na severoistoku Rumunije koja je za posledicu imala smrt 23-ogodišnje Maricice Irine Cornic. Devojka, koja je odrasla u sirotištu u Aradu, u manastir je došla u posetu poznanici tri meseca pre tragičnog čina i odlučila da tu i ostane. Na njenu nesreću prilikom prijema u manastir niko od starešina nije osećao potrebu da proveri zdravstveno stanje i prošlost nesrećne devojke – da jeste saznali bi da je kod nje još ranije konstatovana šizofrenija pa bi lek za njeno kasnije ponašanje u manastiru verovatnije potražili kod psihijatra umesto kod oca Daniel Petru Corogeanua. Tri meseca od dolaska u manastir, nakon trodnevne “božanske intervencije” oca Daniela i još četiri kaluđerice, Maricice je nađena razapeta na krstu i zapušenih usta – hitna pomoć koja je pozvana da devojci pomogne mogla je samo da konstatuje smrt i slučaj prijavi lokalnoj policiji. Nalaz patologa potvrdio je da je devojka prepuštena sama sebi tokom poslednja tri dana svog života, ostavljena u hladnoj prostoriji, uskraćivana za hranu i vodu te da je smrt konačno natupila usled gušenja zbog krpe koja joj je bila u ustima. Policiji nije preostalo ništa drugo do da oca Daniela i četiri kaluđerice koje su mu pomagale u “isterivanju đavola” optuži za nezakonito lišavanje slobode sa smrtnim ishodom. Iako je u prvim reagovanjima rumunska pravoslavna Crkva ceo slučaj proglasila “gnusnim incidentom” i najavila uvođenje obaveznih psiho-fizičkih provera novopridošlih iskušenika to nije pokolebalo oca Daniela koji je u svojim izjavama ponovio kako je “Bog izveo čudo za nju (Miracice o.a.), i konačno Irinu izbavio od zla”, dodajući kako “ne razume zašto novinari dižu toliko prašine oko ovog slučaja kad je egcorcizam uobičajen u praksi rumunske pravoslavne crkve a metodi koje je koristio poznati i primenjivani i od strane drugih duhovnika.”

Pre par dana rumunski egzorcizam dobio je i svoj sudski epilog u prvom stepenu. Otac Daniel Corogeanu, koji je u međuvremenu raščinjen, osuđen je na 14 godina, kaluđerica Nicoleta Arcalianu na osam, a Adina Cepraga, Elena Otel i Simona Bardana na po pet godina zatvora (sve četiri kaluđerice ekskominicirane su iz crkve). Svi optuženi najavili su žalbe na izrečene presude a u izjavi nakon izricanja presude (bivši) duhovnik Daniel Corogeanu izjavio je “Žalićemo se na presudu u nadi da ćemo uspeti da se oslobodimo optužbi. Nismo očekivali ovakvu presudu, ali takva je odluka ovog Suda. Nastavićemo da se molimo Bogu za pomoć” Tokom izricanja presude sudnica je bila ispunjena desetinama pristalica “kontroverznog” duhovnika od kojih su se mnogi rasplakali čuvši visinu izrečene kazne.

Podsetiću da je nakon 385 godina, 1999. godine, Vatikan obnovio svoje uputstvo duhovnicima za postupanje i pristupanje obredu egzorcizma u kome preporučuje sveštenicima da pre donošenja konačne odluke u pojedinačnim slučajevima “isterivanja đavola” uzmu u obzir i dostignuća i otkrića moderne psihijatrije.

E sad mi je lakše

Netom objavljena medicinska studija potvrdila je pretpostavku američkih naučnika sa Harvard School of Public Health da popodnevni odmor smanjuje rizik od smrti izazvane problemima u radu srca. Tokom šestogodišnjeg istraživanja, obavljenog u Grčkoj, kojim je rukovodio profesor Dimitrios Trichopulos, praćeno je ukupno 23,681 žena i muškaraca, između 20 i 68 godina, kod kojih nema istorije oboljenja srca. Istraživači su pratili život ispitanika – učestanost “popodnevnih dremki” (bez praćenja kvaliteta i dužine odmora), navike u ishrani i fizičku aktivnost a prilikom obrade rezultata u obzir je uzimano i opšte zdravstveno stanje, godine i stepen fizičke aktivnosti pojedinačnih učesnika istraživanja. Po rečima rukovodioca projekta, profesora Dimitriosa Trichopulosa, u odnosu na prethodne “ova studija ima četiri prednosti – uzorak je veliki, moguć, ograničen na zdrave individue i istraživači su posvetili posebnu pažnju fizičkoj aktivnosti ispitanika“.

Rezultati (očekivani) ovog obimnog istraživanja su sledeći:

  • kod onih koji su najmanje 3 puta nedeljno “prilegli” na 30 i više minuta rizik od oboljenja srca smanjen je za 37 procenata
  • kod onih koji su svoje “pravo” na popodnevni odmor koristili neredevno rizik od oboljenja srca smanjen je za zanemarivih 12 procenata
  • kod radno angažovanih muškaraca koji redovno odmaraju u popodnevnim časovima rizik od oboljenja srca smanjen je za 64 procenata
  • kod radno angažovanih žena koje redovno odmaraju u popodnevnim časovima rizik od oboljenja srca smanjen je za 36 procenata (premda istraživači priznaju da je ovaj poslednji rezultat nastao na osnovu nedovoljnog uzorka)

Istraživači veruju da popodnevni odmor pomaže ljudima da se oslobode stresa “nakupljenog” tokom dana pri čemu ovaj način “relaksacije” nema sporednih efekata na opšte zdravlje sve dok ste spremni da održavate ujednačen stepen fizičke aktivnosti tokom ostatka dnevnog životnog ciklusa. Ovo se posebno odnosi na one koji se sa stresom svakodnevno sreću na svom radnom mestu. Preporuka studije mogla bi se sažeti u savet: koristite svaku priliku koja vam se pruži za popodnevni odmor!

Varicella simplex

… ili ti Ovčije boginje. Vidim na srpskoj Wikipedia-i nema članka o ovoj bolesti pa rekoh da podelim svoje iskustvo sa drugima. Od pre tri nedelje, prvo Milutin (4 godine), a sad i Milica (9 meseci, na slici), moji klinci se bore sa ovom zaraznom bolešću. Bez većih problema guraju kroz sve faze ovčijih boginja koje je većina starijih (ne i ja) odavno preležala.

Bolest izaziva varicella-zoster virus (VZV), jedna od osam vrsta herpes virusa za koje je utvrđeno da utiče na ljude. Bolest se u prvoj fazi manifestuje obilnim lučenjem sluzi iz nosa, blagom temperaturom a zatim karakteristične “tačkice” (boginje, ospe) izbijaju po celom ili samo delovima tela i glavi (ređe po dlanovima i tabanima) u dva do tri talasa. “Boginje” (ospe) izazivaju jak svrab i po svaku cenu treba sprečiti dete da se češe jer u suprotnom se ospe mogu pretvoriri u trajne ožiljke.

Inkubacija traje dve nedelje a virus se prenosi vazduhom i najzarazniji je dva dana pre pojave prvih simptoma. Nakon preležanih boginja organizam stvara trajni imunitet prema zoster virusu a retki su slučajevi kad osoba ponovo oboli od ovčijih boginja (uglavnom kod osoba sa poremećajem imunoistema).

Za tretiranje bolesti koriste se paracetamol (acetaminophen) za sniženje temperature i losioni i puderi za otklanjanje svraba.

Bolest nije smrtonosna, hvala Bogu, ali je jako opasna ako se pojavi tokom trudnoće jer može ostaviti trane posledice po fetus. Vakcina protiv ovčijih boginja na tržištu se nalazi od 1995. godine a za tretiranje bolesti kod odraslih postoje lekovi, poput aciclovir-a.

Nakon preležanih boginja virus ostaje “uspavan” u nervima i povremeno može izazvati pojavu herpesa, posebno kod osoba sa premećajima imunosistema ili onih koji “pregore” na suncu (Zoster herpes). Za razliku od “boginja” koje se nakon desetak dana povlače, zoster herpes može izazvati trajne posledice (neuralgični bol).

Gladni vode

Dok se milioni podanika Ujedinjenog Kraljevstva bore sa paničnim strahom od upotrebe javnih toaleta u ostalim delovima Sveta, pre svega Africi, Aziji, Latinskoj Americi i Karibima, dve milijarde i 600 milinona ljudi život provodi u stalnoj borbi za pijaću vodu i uz nedostatak osnovne sanitarne infrastrukture. Svake godine dva miliona dece umire širom Sveta od bolesti nastalih konzumiranjem zagađene vode – u njihovim zajednicama vlada hroničan nedostatak pijaće i vode za osnovne higijenske potrebe. Nažalost, “borba za vodu” i poboljšanje (bolje reći izgradnju) sanitarne infrastrukture nije primarna tema političara i državne birokratije iz istog razloga iz koga se javlja i fobija od toaleta kod već pomenutih podanika britanske Kraljice – u svim društvima bilo kakav razgovor o “materijalu koji izbacujemo iz sebe” još uvek predstavlja tabu! Iako bi, prema procenama Ujedinjenih Nacija, ulaganje od “tričavih” 10 milijardi dolara (uporedite sa finansijskim efektima rata u Iraku) na godišnjem nivou gore iznete brojeve umanjilo za polovinu, Vlade, kako razvijenih tako i zemalja u razvoju, čine malo ili gotovo ništa kako bi se uhvatile u koštac sa ovim gorućim problemom.

Ovo su samo neki od zaključaka netom objavljenog izveštaja “Uzroci oskudice: Moć, siromaštvo i nedostatak vode u svetu” koji je pripremila Agencije za razvoj Ujedinjenih Nacija (UNDP) a koji, ukoliko želite, možete slobodno preuzeti u delovima ili celini u Adobe PDF formatu.

Eh te fobije

Britansko Nacionalno Udruženje Fobičara pokrenulo je kampanju kojom želi da ukaže na poražavajuće efekte fobije od toaleta. Asocijacija će u okviru kampanje promovisati literaturu za samopomoć – knjigu i DVD – jer veliki broj onih koji pate od ove i sličnih društvenih fobija odbija da napušta svoje domove ugrožavajući tako, u ekstremnim slučajevima, i sopstveno zdravlje. Sudeći prema procenama same asocijacije nekih 4 miliona britanaca ima fobiju od upotrebe javnih toaleta. Fobija od toaleta spada u poseban oblik “društvene” (socijalne) fobije. Socijalne fobije osim što mogu dovesti do potpunog otuđenja pojedinca od ostatka zajednice mogu ga udaljiti i od specifičnih rituala, mesta ili događaja vezanih za funkcionisanje društva. Kod pojedinca se javlja strah da će doživeti neprijatnost ili da će se osramotiti u javnosti. Shodno, u ovom specifičnom slučaju umesto “olakšanja” na javnom mestu osoba u susretu sa potrebom da koristi javni toalet ima manifestacije poput crvenila, drhtavice ili znojenja. Nicky Lidbetter, rukovodilac asocijacije, kaže da je “Malo ljudi spremno da govori o o svojim fobijama, posebno je teško priznati fobije vezane za toalete jer je očito da bi iz toga proisteklo poniženje i podsmeh okoline dok je pitanje i da li bi neko poverovao u vašu priču. Koliko god problem izgledao smešno ne smemo ga prihvatiti sa neozbiljnošću.” Profesor Paul Salkovskis, jedan od vodećih kliničkih psihologa u Britaniji, kaže da su deo problema i ukorenjeni stavovi društva prema odlasku u toalet – “

“Kod nas, koliko je meni poznato, slična istraživanja nisu rađena – a i zašto bi – ko još normalan u Srbiji koristi javne toalete – ovde kučići i ljudi zajedno zapišavaju i zaseravaju svako “zgodno mesto” …

Ijuu !!!

Kako je nedavno objavljeno u zvaničnom časopisu evropskih urologa European Urology kineski lekari prvi su u svetu obavili uspešnu transplantaciju polnog organa muškarca. Lekari opšte bolnice u Guangzhou su 44-ogodišnjem pacijentu koji je svoj penis izgubio nesrećnim slučajem “nasadili” novi, uzet od 22-ogodišnjeg pacijenta čiji je mozak mrtav (ali su mu drugi delovi tela živahni). Tokom postoperativnog praćenja pacijenta zabeleženo je da je njegov organizam u potpunosti prihvatio transplantat te da “ugrađeni” deo odlično funkcioniše i vrši sve (ali baš sve) predviđene funkcije. Lekari ove elitne kineske klinike stoga su s’ pravom zaključili da je operacija u potpunosti uspela, osim jedne male “nezgode”.

Par nedelja nakon operacije, pacijent se obratio lekarima sa zahtevom da uklone transplantat sa njegovog tela što su ovi i učinili. Obrazloženje pacijenta – “novi igrač” izaziva psihološke smetnje kako njemu tako i njegovoj supruzi, nikako da se jadni priviknu na novonastale okolnosti. Šteta što se niko od lekara nije setio da čoveku transplantira i odgovarajuću suprugu – uspeh bi tada bio potpun!