Štamparska greška, ili …

Još se ne stišava bura izazvana izjavama iranskog Predsednika Ahmdinedžada apropo Izraela i Jerusalima, njegove prošlosti i budućnosti. Svakoga dana možete naići na neki tekst koji u osudi Irana i negaciji prava ove države na korišćenje nuklearne energije (pa i nuklearnog oružja) u skladu sa važećim međunarodnim dogovorima kao argument koristi neku od “legendarnih” izjava iranskog Predsednika. S’ druge strane, u stvarnom životu dešavaju se “nezgode” za koje bi sujeverni rekli “kao da nešto slute…”

Nedavno je turistička organizacija Izraela odštampala stotinak hiljada primeraka turističkih vodiča o Jerusalimu, prevedenih sa hebrejskog na engleski, pod naslovom “Jerusalim: ne postoji takav grad” (u originalu – Jerusalem: There is no such city). Destine (hiljada) ovih “zanimljivih” vodiča podeljeno je turistima pre nego što je primećena i ispravljena greška u prevodu. Od pre par dana turistima se deli vodič sa novim naslovom – Jerusalem: nema grada kao što je taj (o.a. Jerusalem, u originalu – Jerusalem. There is no city like it).

Kontrare

Kao što Matthias Endler i sam piše postoji brdo članaka i knjiga koje Vam “ljubazno” objašnjavaju kako da pošaljete poslednji poljubac BSOD (Blue Screen Of Death – Plavi ekran smrti) i da zarad života u ljubavi (čitaj sigurnosti) sa nekom od mnogobrojnih Linux distribucija za sobom konačno ostavite Microsoft-ove klonove. Retki su, čini mi se i da ih nema, pisani saveti kako da Linux zamenite Windows-om – a i zašto bi?

U svom zapisu Howto switch from Linux to Windows – a users experience (Kako da sa Linux-a pređete na Windows – iskustvo korisnika) Matthias daje zaista zanimljivu viziju “šta bi bilo kad bi bilo” (što se babi snilo).

Vidimo se u Šavalu

Na tajnom sastanku, održanom daleko od očiju javnosti, a gde drugde do u Karađorđevu, specijalizovani ministarski kolegijum Vlade Srbije za krizne situacije, skraćeno ANP-IGŠ (Ako Nemamo Poslanike Imamo Gi Šuške), iznašao je genijalan način da izbegne posledice “tvrdog zaveta” ministra Dinkića kako će jelte “njegovi” izaći iz Vlade 1. oktobra 2006. ako se pregovori o pridruživanju EU ne nastave.

Iako ćete kroz sredstva javnog informisanja o svemu biti detaljno i blagovremeno obavešteni, osim ako niste od onih koji uživaju da im Veliki brat 24 sata dnevno prosipa svoje fekalije po životnom i duhovnom prostoru, evo da Vam kažem u čemu je štos – ove godine neće biti oktobra meseca i tačka. Umesto oktobra, zahvaljujući blistavoj ideji prevedenih poslanika iz Sandžaka nastaloj u trenutku duhovne rezignacije izazvane rečima Pape Bendikta XVI i kasnije ekstaze sa proviđenjem, 10. mesec ove godine zvaće se kao i u arapskom kalendaru – Šaval (Shawwal). Tako će “jednim udarcem” biti izbegnute i posledice “časne riječi” ministra Dinkića, i ojačana pozicija srpskog pregovaračkog tima na već propalim pregovorima u Beču – Svetu ćemo (još jednom) pokazati kako em držimo reč em smo spremni da Albancima posvetimo ceo jedan mesec u godini.

Ijuu !!!

Kako je nedavno objavljeno u zvaničnom časopisu evropskih urologa European Urology kineski lekari prvi su u svetu obavili uspešnu transplantaciju polnog organa muškarca. Lekari opšte bolnice u Guangzhou su 44-ogodišnjem pacijentu koji je svoj penis izgubio nesrećnim slučajem “nasadili” novi, uzet od 22-ogodišnjeg pacijenta čiji je mozak mrtav (ali su mu drugi delovi tela živahni). Tokom postoperativnog praćenja pacijenta zabeleženo je da je njegov organizam u potpunosti prihvatio transplantat te da “ugrađeni” deo odlično funkcioniše i vrši sve (ali baš sve) predviđene funkcije. Lekari ove elitne kineske klinike stoga su s’ pravom zaključili da je operacija u potpunosti uspela, osim jedne male “nezgode”.

Par nedelja nakon operacije, pacijent se obratio lekarima sa zahtevom da uklone transplantat sa njegovog tela što su ovi i učinili. Obrazloženje pacijenta – “novi igrač” izaziva psihološke smetnje kako njemu tako i njegovoj supruzi, nikako da se jadni priviknu na novonastale okolnosti. Šteta što se niko od lekara nije setio da čoveku transplantira i odgovarajuću suprugu – uspeh bi tada bio potpun!

Kara kod štafete

Sećate se čuvene Titove štafete? E pa prva je davne 1949. godine prošlog veka krenula iz Kragujevca, s’ mesta na kome i dan danas stoji spomenik “prvoj” štafeti. Iako se Kragujevac danas “ponosi” brojnim “prvencima” iskazanim kroz osnivanje ustanova ili značajnim događajima za istoriju Srbije iz doba kada je zaista bio Grad, štafeta je zasigurno jedna od epizoda koju bi mnogi da zaborave (kad bi to tako moglo).

Da tako ne bude, usprkos željama novoosvešćenih kragujevčana u vlasti, postarala se modna kuća KARA iz, u vreme štafete bratske, Makedonije. Tako je Kara rešila da ako već dolazi u Kragujevac svoje mesto potraži upravo kraj spomenika Titovoj štafeti kao simbola nekadašnjeg “bratstva i jedinstva”.

Naj, naj na Svetu celom

Fotografija je snimljena 11. septembra u gradu Amritsaru u Indiji. Pripadnik manjinske verske sekte Sika, ‘Nihang’, Major Singh (Mejdžor Sing) na glavi nosi tradicionalni turban sačinjen od platna dugog neverovatnih 425 metara tokom tradicionalnog Shan-e-Dastar (Šan-i-Dastar) marša. Marš je osmišljen da iskaže ponos Sika i promoviše nošenje tradicionalnih turbana u svakodnevnom životu pripadnika ove verske manjine u Indiji.Sad zamislite sliku, u skladu sa najavama ovdašnjih političara i politikanata “šta bi bilo kad bi bilo” Kosovo nezavisno, hiljade Srba u tradicionalnim narodnim nošnjama, iz svih krajeva u kojima Srbi žive, stoje na “administrativnoj” granici sa (nezavisnim) Kosovom. Na glavama … srpske šajkače, svaka sačinjena od stotinjak metara najkvalitetnije čoje, na nogama … opanci u koje je ugrađeno stotine metara kaiševa od svinjske kože, maše se … kamama, jataganima i topuzinama Kraljevića Marka, na livadi šatra .. pije se “Jelen” pivo i okreću svinjćići koji su deo sebe ugradili u predmetne opanke, muzika … gusle i trubači iz Guču, liju se suze … neprekidno snimaju kamere “javnog servisa”. I tako svake godine, na Vidovdan il” na koji drugi važan datum, tradicionalno, kao marševi “narandžastih” u Irskoj, pod sloganom “Otkad postoji Srbija, rađamo se i umiremo sa svešću…” znate već. Živi bili pa videli …

Legenda za novo doba

Sećam se i danas svog prvog susreta sa Zippo upaljačima, početkom osamdesetih, u članku o fabrici iz Bradford-a, objavljenom u Politikinom Zabavniku. Svoj prvi Zippo kupio sam sa 14 godina, od sopstvene ušteđevine, u nekom od Komisiona u Knez Mihajlovoj. Od tada do danas nisam koristio druge modele upaljača – i danas koristim taj isti upaljač kupljen davne 1984. (Orvelove) godine. Najobičniji, klasični Zippo, crni, matiran, sa već izgrebanim nazivom u donjem desnom uglu. Imao sam ja i drugih kopija i originala “legende”, jedno vreme popravljao i skupljao od drugara oksidirane “benzince” koje su mi donosili iz šupa, dedinih drvenih kofera i tavanskih skrovišta ali su se svi oni vremenom izgubili što po kafanama što u pozajmicama prijateljima – ostao je još samo ovaj “prvi”.

Nakon toliko godina druženja sa Zippo-m maštu mi je probudila vest o Zippo upaljaču sa ugrađenom digitalnom kamerom. Nažalost, ispostavilo se da je reč o preskupoj ($30 malo li je?) kineskoj replici koja pored male rezolucije (max. 640×480) i loše optike uz to ne može ni da se koristi kao upaljač. Pre se može nazvati (lošom) digitalnom kamerom za nepušače nego što zaslužuje bilo kakvo, pa makar i oblikom, poređenje sa Zippo proizvodima.

Ipak se okreće

Svesno kradem naslov ovog zapisa od mog “omiljenog” ratnog dopisnika nacionalne televizije ne bih li Vam predstavio novi trend u svetu outsourcing-a – “backward outsourcing”! Nije novina da američki IT stručnjaci sve češće, u potrazi za poslom, odlaze u Indiju gde sa svojim primanjima, zahvaljujući niskim troškovima života u Delhiju i Bangaloru, mogu da si priušte životni stil ekvivalentan onome bankara ili berzanskih posrednika na Menhetnu. Za razliku od američkog tržišta IT radne snage koje je opterećeno masivnim otpuštanjima isto tržište u Indiji iz godine u godinu beleži konstantan rast. Prema izveštaju BBC-a plate IT stručnjaka u Indiji “opasno” su se približile nivou u razvijenim ekonomijama pa danas više nije retkost da indijske kompanije, u nečemu što se može nazvatni povratnim procesom, “jure” i zapošljavaju talente iz američke IT industrije. Ovakav trend nije zabeležen samo u IT industriji već i u avijaciji, turizmu i ugostiteljstvu. Indija koja se uspešno pozicionira kao svetska privredna velesila sve više postaje “obavezna” destinacija profesionalaca iz razvijenih zemalja.

Danas priznati kao globalni lideri outsourcing-a – indijski Infosys Technologies – od nedavno, kao deo korporativne politike, svršene američke studente zapošljavaju u svojim razvojnim timovima i nižim rukovodećim strukturama. Međutim, pravi šok nastao je kada je indijska Aditya Birla Group u julu ove godine preuzela kanadski Minacs Worldwide, kompaniju koja je od 1997. godine upravljala najvećim kanadskim call centrom i bila jedan od lidera na outsourcing tržištu. Aditya Birla Group danas tvrdi da je to bio pravi potez u naporu da smanje troškove telekomunikacija i prevaziđu jezičku barijeru u komunikaciji sa američkim klijentima.

Nemojte biti iznenađeni ako u skoroj budućnosti i sami postanete “obožavalac” indijske IT industrije ili primetite da klinci oko Vas maštaju o tome kako će jednog dana “sve da oteraju u qrac i zapale za Bangalor”.

P.S. Nijedna priča o outsourcing-u nije kompletna bez skeča emitovanog u Conan O’Brian Show