Debeo, deblji, najdeblji

Svetska raspodela BMI za zene i muskarce

Najdeblja populacija na planeti živi u najmanjoj nezavisnoj državi na Svetu – Republici Nauru smeštenoj u Južnom Pacifiku (uokvireno na mapi), gde 94 procenta od 13,287 stanovnika ima problem sa gojaznošću. U skladu sa motom države u kojoj žive “Božja volja na prvom mestu” – stanovnici ovog malog Pacifičkog ostrva ne haju preterano za kilograme usprkos podatku da su zemlja sa najvećim procentom stanovnika obolelih od diajbetesa tipa 2 na Svetu.

Jedi manje za večeru i živećeš sto godina je stara kineska poslovica kojoj poslednjih decenija parira reklamni slogan Ako vi i vaša tri prijatelja imate više od 360 kilograma dobijate besplatno flašu viskija!” okačen na ulazu karaoke kluba Ichubu u Bangkoku, Tajland. Ajde sad vi pošteno, zamislite svoja tri najbolja prijatelja sa kojima bi ste se usudili da odete zajedno na letovanje i razmislite da li “đuture” zaslužujete viski za džabe? Ako je vaš odgovor potvrdan onda se sa svojim prijateljima možete svrstati među milijardu ljudi na planeti, mahom iz gradskih sredina, koji imaju problem sa debljnom ili pate od gojaznosti …

BMI (Body Mass Index), Indeks telesne mase, je danas opšteprihvaćeni način kategorizacije i dijagnostifikovanja gojaznosti. Ukoliko indeks, koji se izračunava tako što svoju težinu, u kilogramima, podeliti kvadratom svoje visine, u metrima, iznosi više od 25 spadate u “teškaše” dok indeks preko 30 znači da imate ozbiljan problem sa gojaznošću i velike izglede da obolite od različitih kardiovaskularnih oboljenja ili dijabetesa tipa 2. Mapa na slici predstavlja procentualno učešće osoba sa BMI od 18 do 27 (od najsvetlije ka najtamnijoj nijansi respektivno) u muškoj i ženskoj populaciji gradova starijoj od 15 godina prema podacima Svetske Zdravstvene Organizacije (WHO) dostupnim za 2005. godinu. Ono što je na prvi pogled očigledno je da se “raspodela debelih” u dobroj meri poklapa sa raspodelom svetskog bogatstva. Srbija, uz Bugarsku i Grčku, iako nevidljiva na mapi, spada u retke evropske države pogođene gojaznošću. Amerika, sa više od 60 procenata gojaznih, danas je suočena sa povećanom potražnjom trostrukih mrtvačkih kovčega u koje može da stane ljudsko telo težine do 300 kilograma! Region Južnog Pacifika najteže je pogođen jer bi problemom kontrole “kilaže” trebalo da se pozabavi gotovo 90 procenata populacije koja je nekada bila fizički aktivna i mršava a danas se suočava sa ubrzanom industrijalizacijom i opštim napretkom u svim oblastima života što dovodi do smanjene fizičke aktivnosti i pojave gojaznosti.

Zatvor za lepo pisanije

Istorijat egipatske luke Aleksandrija seže u daleku prošlost ljudske civilizacije. Primorsko mesto Rhakotis dolaskom Aleksandra Velikog, 334. godine p.n.e., dobija svoje današnje ime kao i mnogobrojna druga mesta koja su se našla na putu ratnih pohoda Aleksandra Makedonskog i od tada ovaj grad, u Helensko doba drugi po veličini i bogatstvu iza Rima, postaje nezaobilazna odrednica izučavanja istorije ljudskog roda. Bogata luka u istorijskim spisima ostala je upamćena i kao dom Aleksandrijskog svetionika (srušen u zemljotresu u XIV veku) – jednog od sedam čuda starog Sveta. Aleksandrija je i grad u kome je početkom III veka p.n.e. egipatski vladar Ptolemej II osnovao Aleksandrijsku biblioteku danas simbol mesta na kome je bilo prikupljeno sveukupno znanje Starog Sveta. Aleksandrijska biblioteka tokom svog viševekovnog postojanja delila je sudbinu grada i bila na udaru brojnih osvajača da bi (verovatno) krajem 7 veka n.e. kolekcija pisanih tekstova u biblioteci postala zanemarljiva. Oktobra 2002. svečano je otvorena Biblioteka Aleksandrina, bibliotečki kompleks vredan 220 miliona američkih dolara, sa kapacitetom od 8 miliona knjiga, zamišljen je da nastavi tradiciju slavne prethodnice i samom gradu povrati nekdašnju ulogu i sjaj u svetu obrazovanja i očuvanja ljudskog znanja.

Iako je mnogo mlađi od Aleksandrijske biblioteke Abdul Kareem Suleiman Amer, rođen 1984. godine, danas simbolično predstavlja paradokse moderne egipatske države. Sud u Aleksandriji danas je izrekao presudu ovom 22-ogodišnjem blogeru i odredio mu kaznu od četiri godine zatvora za delo uvrede Islama (3 godine) i egipatskog Predsednika Hosni Mubaraka (1 godinu) – jednog od pokretača ideje osnivanja nove Aleksandrijske biblioteke daleke 1974. godine. Abdul Kareem, do skora student Šerijata i Prava na Univerzitetu Al-azhar u čijem se okviru nalazi i biblioteka Aleksandrina, prvi je i jedini od desetina blogera koji su tokom 2006. godine uhapšeni zbog tekstova objavljenih na Internetu. Kako piše u zanimljivoj biografiji ovog mladića, objavljenoj na Wikipediji, svemu je kriva mladalačka pobuna protiv konzervativnih profesora koji su, po njegovom mišljenju, sprečavali svaku iole slobodniju raspravu na Univerzitetu kao i protiv ponašanja egipatskih vlasti u slučaju verskih sukoba u Aleksandriji između Kopta i Muslimana u oktobru 2005. godine

Virus vere

Sveti virus

Ovaj 300-ti, jubilarni, članak bavi se “šaljivim učeničkim kolažom” objavljenim u udžbeniku likovne kulture za četvrti razred osnovne škole (autori Vesna Milanović i Milan Stanojlović, izdanje “Narodna Knjiga”, Beograd, 2006) koji je pokrenuo pravu lavinu reakcija predstavnika “uvređenog” pravoslavnog stada jedva godinu dana od objavljivanja. Nakon što je revnosni veroučitelj Željko Latinović, koordinator ketihetskog odbora eparhije bačke, primetio sporni kolaž u knjigama svojih učenika presavio je tabak i Vladici bačkom Irineju odslao “depešu”. U predstavci upućenoj Vladici koji je i član Nacionalnog prosvetnog saveta, po pisanju “Politike” koja je “zaveru” i otkrila javnosti (pročitaj komentare), između ostalog stoji sledeće: “Iznenadilo nas je kako pojedini ljudi koji bi trebalo da budu odgovorni za vaspitanje dece koriste svoj položaj i pod vidom umetnosti skrnave svetinju i to ne samo kao izraz svog ličnog stava, nego to iznose kao parametar ponašanja i primer ponuđen deci kroz školski udžbenik.”

Prvi se pozvanim da reaguje našao (tehnički) ministar vera Milan Radulović koji u apelu upućenom (tehničkom) minstru prosvete kolaž opisuje kao unakaženu ikonu veoma poštovanog svetitelja. Sveti Vasilije, obučen u džemper, “prekršten” je u “sveti virus” a umesto glave sveca zlokobno gleda sova sa mitrom ispod koje viri perje u obliku rogova.”, i dodaje kako “se stvaralačka sloboda zasniva na međusobnom poštovanju a ne na uvredama drugih i drugačijih.” Ministar vera izrazio je i sumnju da po načinu na koji je kolaž urađen, zatim po slovima koja su korišćena, sumnja da je reč o učeničkom radu i traži da se ceo slučaj ispita.” Velja Karaveljić, magistar vajarstva i savetnik u Minstarstvu prosvete, koji je zajedno sa učiteljicom iz Jagodine i psihologistikinjom iz Beograda, bio član tročlane komisije koja je usled nepostojanja Nacionalnog prosvetnog saveta (nije bio formiran) izvršila recenziju i dala odobrenje za upotrebu udžbenika, kaže da je pismeno upozorio autora knjige na negativne konotacije koje kolaž može da izazove ali i da u vreme odobravanja udžbenika (avgust prošle godine) ni komisija niti autori to nisu tako shvatili.\r\n\r\nSad koliko se ja razumem u simboliku umetnosti sova se uglavnom shvata kao simbol mudrosti, naglašene obrve (koje nesrećni ministar vera, u sopstvenoj paranoji, vidi kao perje u obliku “đavoljih” rogova) su simbol, sličan bradi, životnog iskustva, a džemper – pa valjda je to u skladu sa legendom o svecu koga monasi u gornjem manastiru Ostrog svake godine preoblače. Kako bilo, u zemlji koja je sigurno utočište ratnih zločinaca, u kojoj sveštenici blagosiljaju ubice i lopove, u kojoj monasi narkomane leče batinom i postom, u kojoj vladike umesto skiptra nose mitraljeze, ovakav kolaž nije nimalo šaljiv, šta više kakva nam je crkva još mi se čini afirmativnim.

Richard Dawkins, britanski naučnik i najpoznatiji ateista današnjice, je 2005/6 snimio dokumentarni serijal o religiji, koji je pod nazivom “The root of all Evil” (Izvor sveg zla – naslov je formiran bez saglasnosti autora) u januaru 2006. emitovan na britanskom Channel 4 – sve epizode, ukoliko imate iole kvalitetnijju internet vezu, možete pogledati na Google Video. Druga epizoda ovog serijala nosi naslov “Virus of Faith” i bavi se religijom kao svojevrsnim oblikom kulturološkog virusa koji se sa generacije na generaciju prenosi zloupotrebom dečijeg poverenja prema autoritetu odraslih. Ideja vodilja ove epizode serijala je da deca ne mogu da prežive ukoliko bi iskoristila mogućnost da zauzmu skeptičan stav prema odraslima dok ih s’ druge strana ova zakonitost evolucije ostavlja potpuno otvorenima za zarazu virusom religije.

Za sreću je potrebno …

… znanje, novac, čokolada, prava ljubav … ko bi ga znao 100 ljudi 100 ćudi … da ne pričam o različtostima prohteva i mišljenja o sreći šest milijardi ljudi koji sa nama dele ovu planetu. Različita pojedinačna mišljenja o tome šta čoveka ili ženu čini srećnima ni u kom slučaju nisu prepreka za naučnike, posebno psihologe i psihijatre, da odustanu od pokušaja generalizacije jednog tako neuhvatljivog pojma kao što je sreća. Proučavanja i “proučavanja” na temu “sreće”, posebno u psihologiji, privukla su veliku pažnju “običnog sveta” pa smo tako danas u prilici da nam se sreća i uspešni recepti kako do nje doći nudi na svakom koraku. Pregršt knjiga, reklame, mistične mantre, pouke drevnih i modernih civilizacija, prpeoruke mistika i uspešnih ljudi samo su deo ponude na tržištu sreće – iste te sreće čijem postizanju u životu po “defaultu” stremimo.

Profesor psihologije na Univerzitetu u Ličesteru, Adrian White, samo je jedan od brojnih pripadnika akademske zajednice koji se u okvirima pozitivne psihologije bavi proučavanjem sreće, ili kako to profesor White naziva “subjektivno blagostanje” (SWB – Subjective well-being). U svom radu “A Global Projection of Subjective Well-being: A Challenge to Positive Psychology?” (Globalna projekcija subjektivnog blagostanja: Izazov pozitivnoj psihologiji) Profesor White na osnovu ukrštenih podataka iz više izvora po prvi put je objavio mapu sveta na kojoj se “raspodela sreće” prikazuje na globalnom nivou – tamnijim nijansama označene su “srećnije” nacije a osećaj sreće “nacionalno” bledi kako su nijanse svetlije. U zaključku, koji ide uz mapu, konstatuje se da je osećaj “subjektivnog blagostanja” blisko povezan sa zdravljem, ekonomskim bogatstvom i mogućnostima za obrazovanje.

Mapa srećnih nacija

Srbije na “mapi sreće” nema (sve bivše jugoslovenske republike projektovane su na prostor nekadašnje SFRJ!) da li zbog crnogorskog referunduma koji je netom bio završen kada su prikupljani podaci za izradu mape da li zbog poslovične srpske “posebnosti” u svemu pa i u potrepštinama za sreću – teško je reći – u svakom slučaju kakvi smo bolje i da ne znamo “koliko smo srećni”.

Isterivanje đavola

U junu 2005. susednu Rumuniju potresla je (crkvena) afera vezana za ritual egzorcizma obavljen u manastiru Svete Trojice u gradiću Tanaku na severoistoku Rumunije koja je za posledicu imala smrt 23-ogodišnje Maricice Irine Cornic. Devojka, koja je odrasla u sirotištu u Aradu, u manastir je došla u posetu poznanici tri meseca pre tragičnog čina i odlučila da tu i ostane. Na njenu nesreću prilikom prijema u manastir niko od starešina nije osećao potrebu da proveri zdravstveno stanje i prošlost nesrećne devojke – da jeste saznali bi da je kod nje još ranije konstatovana šizofrenija pa bi lek za njeno kasnije ponašanje u manastiru verovatnije potražili kod psihijatra umesto kod oca Daniel Petru Corogeanua. Tri meseca od dolaska u manastir, nakon trodnevne “božanske intervencije” oca Daniela i još četiri kaluđerice, Maricice je nađena razapeta na krstu i zapušenih usta – hitna pomoć koja je pozvana da devojci pomogne mogla je samo da konstatuje smrt i slučaj prijavi lokalnoj policiji. Nalaz patologa potvrdio je da je devojka prepuštena sama sebi tokom poslednja tri dana svog života, ostavljena u hladnoj prostoriji, uskraćivana za hranu i vodu te da je smrt konačno natupila usled gušenja zbog krpe koja joj je bila u ustima. Policiji nije preostalo ništa drugo do da oca Daniela i četiri kaluđerice koje su mu pomagale u “isterivanju đavola” optuži za nezakonito lišavanje slobode sa smrtnim ishodom. Iako je u prvim reagovanjima rumunska pravoslavna Crkva ceo slučaj proglasila “gnusnim incidentom” i najavila uvođenje obaveznih psiho-fizičkih provera novopridošlih iskušenika to nije pokolebalo oca Daniela koji je u svojim izjavama ponovio kako je “Bog izveo čudo za nju (Miracice o.a.), i konačno Irinu izbavio od zla”, dodajući kako “ne razume zašto novinari dižu toliko prašine oko ovog slučaja kad je egcorcizam uobičajen u praksi rumunske pravoslavne crkve a metodi koje je koristio poznati i primenjivani i od strane drugih duhovnika.”

Pre par dana rumunski egzorcizam dobio je i svoj sudski epilog u prvom stepenu. Otac Daniel Corogeanu, koji je u međuvremenu raščinjen, osuđen je na 14 godina, kaluđerica Nicoleta Arcalianu na osam, a Adina Cepraga, Elena Otel i Simona Bardana na po pet godina zatvora (sve četiri kaluđerice ekskominicirane su iz crkve). Svi optuženi najavili su žalbe na izrečene presude a u izjavi nakon izricanja presude (bivši) duhovnik Daniel Corogeanu izjavio je “Žalićemo se na presudu u nadi da ćemo uspeti da se oslobodimo optužbi. Nismo očekivali ovakvu presudu, ali takva je odluka ovog Suda. Nastavićemo da se molimo Bogu za pomoć” Tokom izricanja presude sudnica je bila ispunjena desetinama pristalica “kontroverznog” duhovnika od kojih su se mnogi rasplakali čuvši visinu izrečene kazne.

Podsetiću da je nakon 385 godina, 1999. godine, Vatikan obnovio svoje uputstvo duhovnicima za postupanje i pristupanje obredu egzorcizma u kome preporučuje sveštenicima da pre donošenja konačne odluke u pojedinačnim slučajevima “isterivanja đavola” uzmu u obzir i dostignuća i otkrića moderne psihijatrije.

Zapušteni grobovi

Groblje u Kutlovu

Groblje u Kutlovu

Juče bio na godišnjem pomenu svojoj baki po majci u selu Kutlovu na 15-ak kilometara od Kragujevca. Ovo šumadijsko selo prvi put se pominje još za vreme vladavine Đurđa Smederevca davne 1428/29. godine u potvrdi vladara o baštini velikog čelnika Radiča Postupovića. U previranjima koja su potom nastala na prostoru Šumadije naselje je ostalo bez stanovništva a da bi ga krajem XVII veka ponovo naselili Hercegovci. O starom stanovništvu svedočilo je staro groblje na mestu zvanom Grobljice (seljaci danas ne znaju da Vam pokažu gde se to groblje nalazilo!) o kome izučavalac Lepenice Todor Radivojević početkom XX veka piše kako “seljani pričaju da je hrišćansko, jer je doskora bilo na njemu kamenih belega po kojima se to dalo utvrditi. Danas nema više nijednog kamena; seljani su ih sve uzidali u temelje svojih raznih zgrada. To je bilo groblje davnašnjeg naselja u Starom Selu.”

Pa i ovo “novo” groblje koje su doseljenici formirali u XVIII veku na kamenitoj i vazda vetrovitoj padini na kraj sela do skora je bilo zapušteno i neuređeno, sa starim spomenicima zaraslim u korov i šiblje. Nedavno se neko setio da korov i šiblje popali a iza vatre, nakon vekova, delimično je na površinu izbila sva raznovrsnost posmrtnih obeležja srpskog življa na ovim prostorima.

Danas je dan posvećen …

Galileo Galilei

… izumitelju teleskopa za posmatranje nebeskih tela, čoveku koji je prvi video Jupiterove mesece, supernovu i sunčeve pege. Svojim otkrićima potvrdio je Kopernikov sistem kretanja nebeskih (zemlja i ostale planete okreću se oko Sunca) nasuprot tada uvreženom učenju da je svemir geocentričan (Sunce i ostala nebeska tela okreću se oko planete Zemlje). Zbog svojih naučnih uverenja došao je u sukob sa inkvizicijom katoličke Crkve pod pokroviteljstvom Papa Pavla V i Urbana VIII. Godine 1633. godine proglašen je za jeretika i za kaznu ostatak života proveo u svojevrsnom kućnom pritvoru u okolini Firence. Umro je 1642. godine, gotovo potpuno slep, u svom domu u okolini Firence.

Danas je dan posvećen Galileu Galileiu (Galilelo Galilei, 1564-1642), odvojite malo vremena i posetite The Galileo Project.

Veliki brat u kući velikog majmuna

Veliki brat u kući velikog majmuna
Foto: AFP

Hronično suzdržavanje od bilo kakvih komentara na nedavni serijal “Veliki brat” emitovan na Crvenoj (ruralno rečeno Pink) televiziji značilo je samo da ne želim da komentarišem događanja sa kojima nisam detaljno ili dovoljno upoznat. Zahvaljujući jeftinoj kineskoj verziji “Velikog brata” – suzdržavanju je došao kraj!!!

Za, po srpskim merilima, bednu nagradu od 11,888 Juana (približno 1,800 Eura) i titulu “Počasnog ljubitelja životinja” šest takmičara provešće “koliko ko izdrži” u “Kući majmuna” u zoološkom vrtu Qinling u gradu Xi’an na severu Kine. Pravo učešća tokom “casting”-a (srpski izbora učesnika) imali su kineski građani i građanke između 18 i 60 godina pod uslovom da su u dobrom fizičkom i psihičkom zdravlju, a važno merilo bila je i “veština preživljavanja”. Konačno, za takmičarski deo odabrana su tri kineska para koji će, za razliku od srpske i ostalih verzija “Velikog brata”, umesto “fancy” kuće za smeštaj na raspolaganju imati dva šatora (kako li su se podelili?) a životni prostor, hranu i vremenske prilike deliće sa svojom starijom “sabraćom” po Darvinu. Ideja celog “poduhvata” je da učesnicima i publici, ograničenoj na posetioce zoološkog vrta, ukaže na nedostake u slobodi koju životinje uživaju u zoološkim vrtovima. Kada je Kina u pitanju problematično je da li uopšte ima potrebe da neko ide u ZOO vrt kako bi video ili na svojoj koži iskusio nedostatak slobode ?!?

Kako bilo, sastav učesnika kineskog “Velikog brata” garantuje osmišljeniju i duhovitiju zabavu od prizemne tenzije “ko će koga” ili “ko će s’ kim” a o rasističkim ispadima, uvredama i svađama “ukućana” da i ne govorimo. Premda … ako na više gladnih usta ostane samo jedna šargarepa ili glavica kupusa ni tuča nije isključena …